Marketing
Staklene suze... part III.
Gledala sam ga nepovjerljivo. Zar moj andjeo cuvar naredjuje vragu? I kvragu (kad smo vec kod njega), prelijep je.
Da li zvuci prebolesno zelja za ugrizom od svog andjela?
Podigla sam obrvu. On se nasmijesio. Podrugljivo.
-Da mi je znati sto sad mislis.- Zavibrirao mu je smijehom glas. Sto bi, prevedeno, znacilo da /zna/ sto mislim. Divno. Sad bih ja kao trebala poceti misliti na nebitne stvari, da mu svratim paznju sa glavnih misli. Ali ako ja mislim na to da moram izbjeci misli o glavnim mislima, i misliti nebitne misli, to znaci da i ta naredjivacka misao o izbjegavanju intmnih misli postoji, dakle, moze i nju procitati. I bas ta misao je preusmjerivac sa nebitnog na ono sto pokusavam sakriti.
Nalaktio se i spustio bradu na dlanove. Mona Lisa osmijeh. Naravno. Svi ga ti lijepi ljudi imaju. Ljudi? Ovaaaj...
-Heh, nemoj mi se samo tako medena prekontemplirati. To mrstenje stvara bore na licu. A to ne zelimo, zar ne?-
-Dobro, cemu ti uopce sluzis? Ne shvacam tvoju svrhu. Ti mene kao cuvas? Ti si neki rodjak, udaljeni asistent moje Savjesti ili sto?- Rekla sam svjesno ignorirajuci njegovo prodiranje u moj mozak. I njegovo zadirkivanje.
-Ne, ja sam samo tvoj andjeo. Svrha mi je ispuniti svrhu koju mi ti zadas. Dakle, ja sam ono sto ti zelis da ja budem. Radim ono sto ti zelis da radi hibrid tvoje vlastite muze-andjela-drugogsvogJa.-
-Aha, znaci da ja zelim visjeti nad paklom i pougljeniti si dusu? Zelim da mi ti rujes po zagorenom umu?-
-Ocito.-
-Ne lazes me, zar ne?-
-Osim ako ti ne zelis da te lazem.-
-Znaci li to da je sve sto si rekao laz i da ipak ne upravljam tobom?-
-Ne!!! Pa upravo sam rekao da ako ti zelis da lazem, ja lazem, sto znaci da sam tvoja mastarija.-
-Ali kako mogu znati da li sam si smjestila da me lazes?-
-Nisi zeljela da znam, pa ne znam.-
Da. Kvragu. Ovaj polozaj je bezizlazan. Sto uciniti kad shvatis da se ne poznas? Gledas se kako postojis, i kako tvoje postojanje ovisi o platnenoj kuki koju si si sama smjestila? Slusala bih Jimmya Hendrixa.
Usne su mi se pocele raspadati.
Uskoro necu moci govoriti. Ali to je u redu. Moj satir mi, po mojoj zelji, cita misli. Sto znaci da sam se dezogranicila svojom mogucnoscu. Odnosno ogranicila.
Znaci, moja mogucnost moci me skrsila i pretvorila u roba svoje vlastite nekontrole ogranicavanja.
Prilicno sjebana situacija, rekli bi smrtnici.
Znaci li to da sam Bog?
Da je moj um u mogucnosti nad svime?
Zasto se onda ne izvucem iz ove situacije? Iz ovog polusna?
I, ako sam Bog, to znaci da sam iznad paklenog grotla sto se uzbudjeno isparava uz gromoglasne zvukove demonskog uzitka...??
Post je objavljen 18.07.2006. u 23:56 sati.