Kao ovo je sad bitno razdoblje (kao i svako?) a ja sam nervozna i spavam puno.
Prezirem ˝intelektualne˝ razgovore, kao što prezirem i one koji ih preziru. I one koji ih vode. Zar i sebe, kćeri? Ne, nikako ne.
Da, nekada mi srce poskoči ali to je radi tih jebenih štetnih zračenja iz tih malih vražjih sparavica.
Vrijeme je da odem na otok. Idi sa mnom. Pobjeći ćemo im svima. Ne nužno niti očajno.
Kako bi Kramer rekao: ˝Up here I´m already gone˝.
Sada je 03.38.
Ja ne vodim intelektualne razgovore. Ja ne vodim niti ˝intelektualne˝ razgovore. Da li je svaki intelektualni razgovor ˝intelektualni˝ razgovor? I obratno? Ja ne prezirem. Trudim se. Ako se trudiš onda to radiš i sve ide u kurac. Postalo je nemoguće zaspati prije 04.00.
Počela sam razlikovati skitnice na cesti i više ne bih sa svakim vodila razgovor. Težak život ipak ne znači nužno i čisto srce.
Čini se da mi mačak lagano nestaje od posljedica trovanja. Veseli se šunki i meni ali nekako se pušta. Kao starac koji zna da bi trebao ići i da je sve to okej. Aha, da, vezala sam se uz njega. Znam razlikovati kada se mazi da bi dobio hranu i kada se mazi jer mu se mazi. Ne prikriva razloge. Kao ti nekada. Bilo koji ti, da se razumijemo.
Sjedila mi je zvijer tri dana na grudima. Tako da sam teško hodala i teško pričala. I sve je zvučalo nategnuto i nervozno i bezveze.
Trenutno nisam sigurna treba li čuvati stvari ili ne. Možda ih čuvati za ono vrijeme kada neće ništa izazivati. Samo smijeh.
Svi vrište da nisu površni ali ipak bi jebali naslovnice. Ne svi. Skoro svi.
Naučila sam da su rečenice koje počinju sa ˝nikada˝ ili ˝uvijek˝ gotovo uvijek netočne. Hahaha. Da.
Ništa mi ne znače godine, zapravo. To je samo neka igra koju su me ljudi naučili igrati pa se prilagođavam jer je to okej u društvu.
Fora. To je jebena riječ koju sam pokupila od nekoga. Fora.
Post je objavljen 18.07.2006. u 22:53 sati.