«...I opet je bila u pravu... Sve do onog trena kad sam je izgubio, kad ni pomocu najljepsih rijeci, molitva, i kajanja nisam mogao da nadjem put natrag do njenog srca, sve dotad sam je lagao, uzivao u njenim suzama, nasladjivao se vrijedjajuci jei ne sluteci da ce mi naplatiti svaku prolivenu suzu, svaku uvredu, svako ponizenje... Ma da, ja, sa reputacijom poznatog sarmera i opakog vladaoca rijecima, cijim su se «ostvarenjima»mladjahni momci divili, stariji zavidjeli, za kojim su povucene djevojcice tiho patile u sobicku, kojeg su zavodnice zeljne strasti navodile na grijeh; da, upravo taj covjek sa maskom heroja, se mozda po drugi put u zivotu postidio... Pozelio povuci rijeci koje su visile u zraku, rijeci davno izgovorene, sasvim dovoljno davno da vise nema smisla i pokusavati objasniti ih, opravdati se... ili mozda zamoliti za oprost. Na veliku zalost moje sudbine, nikad nisam znao da molim za oprost... Mozda sam zbog te greske u sistemu, koje se nisam uspio rjesiti eto, ni dosad, i ostao sam... Iza mene nije stajala nijedan zena, a niti ijedan nagovjestaj buducnosti nije pokazivao da se to kani promjeniti nekad... Mogao bih slobodno tvrditi da je dusa te zene, nikad dokraja prezaljene, bila uz mene sve ove godine... Ali da je molim za oprost – to nisam mogao... Al jedno sam mogao i to sam i uradio. Bog mi je pruzao nesvakidasnju priliku da joj objasnim sve ono zbog cega sam od nje napravio najzbunjeniju zenu na svijetu... Da pokusam da spojim svoje postupke sa osjecajima koji su tih vremena strujili, kolali mojim venama... Ali bila je to i jedinstvena prilika da se uvjerim sta sam imao, a na ruletu zivota prokockao...
«Igrom slucaja znam da mlada i prespektivna direktorica poput tebe moze sama sebi odredjivati radno vrijeme i sasvim slucajno poznajem jedan birc u blizini, bas po tvom ukusu... Dakle, hocemo li...?» - nastojao sam to reci sto poletnije i vedrije, pri tome podignuvsi lakat, tako da ona moze zavuci svoju krhku rucicu bas onako kao zena covjeku... Provocirao sam, igrao se sa vatrom; draga moja ljubicice, iako vrijeme nije bilo na mojoj strani, moj sarm i snalazljivost me nikad, nu i najskakljivijim situacijama nisu iznevjerili...
Reagovala je bas onako kako bi i prije desetak-i-frtalj godina reagovala... Bas onako kako sam ocekivao, kako sam htio, onakva kakvu sam je zelio, volio, cekao, docekao...
Obrve su joj se skupile poprimivsi neki nejasan oblik, celo blago namrgodilo, crnim ocima me osinula, ljutito prekrstila ruke, ponosno zabacila galvu i uzurbano prosla kraj mene, pritom okrznuvsi moj ispruzenu ruku... O da, dobro sam poznavao taj potez, znak da sam tacno pogodio sta misli, da sam prodro u najdublje hodnike njenog uma i tamo njezno poljubio uplasenu i tihu djevojcicu koja se tu skrivala od ljudi kao djavo od krsta... Nasmijesio sam se i slijedio je... Kada je shvatila kuda je navodim, zastala je, gledajuci netremice otprilike negdje u dubine...nicega. Samo Bog zna koliko sam se uplasio od jacine tuge, straha, nemira u njenim ocima... od njene usne, koja je, zakleo bih se, drhtala od zelje za placom... Prokletstvo, otkud sam znao tu sliku.... Sve me vise podsjecala na onu djevojcicu koju sam na tom istom mjestu ostavio samu, uplakanu, bespomocnu; samu na kisi i na zivotnom putu... kojoj nisam dozvolio da zavrsi ono sto je zapocela; uvlacenje pod moju kozu.... kojoj nisam smio da priznam da je drugacija od svih lutkica koje sam ljubio dotad... Ovaj put je bila hrabrija, zrelija; pogledala me ravno u oci i,... o Boze, nadam se da ono sto sam vidio nije imalo tragove mrznje... Nebo se sastavilo nad nasim gradom, ali nijedno od nas dvoje izgubljenih putnika, nije se usudilo da udje u zonu sjecanja... Kako onih lijepih, u kojima sam je skakljio do suza, ljubio svako promrzlo mjesto na njenom tijelu i plesao sa njom, celo uz celo, pri cemu smo nespretno gazili jedno drugom po nogama, tako i onih bolnih, u kojima sam unistio njenu mladost, a ona ostatak mog zivota... Sami Bog zna kako smo se dovukli do onog prasnjavog ugla, gdje je u olumraku sobe stajao klimavi stocic, prekriven veselim zuckastim stolnjakom, dotrajala secija koja nas je skrivala od ostatka svijeta i stvarnosti i ... jedna slika dvoje mladih, zaljubljenih, nasmijanih ociju, sa onom istom iskricom nade u lijevom oku, prepletenih ruku, kako trljaju nosice jedno o drugo, kako njen luckasti smijeh sa opasnim prizvukom prevelike srece odzvanja bircem, tumara ulicama ovog pustog grada, lupa u mojoj glavi svaki put kad sklopim oci... Pile moje, zar jos nisi shvatila da bi sunce zauvijek zaslo, sve vode presusile, a nebo gorilo nad nama zudeci da nas otme, da se ova slika nije ponovila... da se ovaj susret nije desio... Sami vrag je uzarenim i teskim lancima okovao moj jezik, a moju snalazljivost zakljucao u tamnicu. Nervozno je lomila prstice, pri tom ne skidajuci pogled sa njih...
Prve zrake sunca koje su joj obasjale profil, probivsi se kroz odskrinuti prozor do njenog nosica kao dijete do slatkisa, jasno ocrtavsi njeno krhko celo, bas svostveno luckastoj osobi poput one kakva je bila, prcasti nosic i usne... njene usne... Ne suvise pune i zanosne da bi izazivale ceznju i nemir muskaraca, ne napucene da zovu na grijeh, vec vise...nevine...nikad do kraja zatvorene... Kao da se neprekidno smijesila tajanstveno, totalno nenamjerno otkrivajuci bijele bisere... i jedan spicasti lijevi ocnjak kao kod mlade vampirice zeljne krvi i ljubavi... Zasto me nije napustao osjecaj da je u zadnjih par godina upravo taj samozatajni osmijeh dobio nostalgicne, sjetne, ma zakleo bih se, gotovo tuzne obrise... Primjetila je da zurim u nju... Nasmijesila se...orlovski, reklo bi se, nakosivsi samo lijevi ugao usana. Lopove mali... Ne, mila, nemoj to da mi radis. Nemoj da kucas na vrata proslosti; otvoriti ti ih ne smijem, iako su oduvijek bila odskrinuta, iako ih nikad do kraja nisam zatvorio....»
Post je objavljen 18.07.2006. u 18:53 sati.