Marketing
Kako bi to nazvali...sami procjenite...
U sedam sati ujutro vozila me majka na posao.Uz cestu smo vidjele auto skršen do daske zabijen u jedno stablo.Prednji dio auta obavio je stablo kolikom je silinom očito auto doletio.Baš smo ja i moja majka komentirale kako je dobro da nitko nije naišao iz suprotnog smjera jer u brzini kojoj je cura vozila)(koju inače znam iz viđenja) i s toliko alkohola koliko je ona imala u krvi..osobe u tom drugom autu veoma bi nastradale.
Budući da nije bilo ni ljudi,ni policije,ničega...pretpostavile smo da se nesreća dogodila negdje po noći.
I tako čitam ja novine drugi dan da vidim što je bilo...
"U teškoj nesreći koja se u subotu oko 7 sati dogodila na pulskoj obilaznici između raskrižja za Medulin i Šišan smrtno je stradalo dvoje mladih Julija Bilić (23) i Borislav Bošnjak (23), dok su Markota i Franković s teškim tjelesnim ozljedama prevezeni u pulsku Opću bolnicu. Nesreća se dogodila tako da je Julija Bilić za upravljačem »opel vectre 2.0« registarskih oznaka PU 343-CU krećući se iz smjera Verudele u blagom lijevom zavoju iz neutvrđenih razloga izgubila nadzor nad vozilom koje je prešlo ulijevo na suprotnu kolničku traku i nastavilo kliziti preko rubnika ceste i pločnika, da bi se potom zaustavilo nakon silovitog udara u stablo."
(cura i dečko su umrli,dvoje je u teškoj situaciji)
I tako sam se zgrozila kada sam pročitala novine i shvatila da smo te druge osobe mogle biti moja majka i ja!Tada smo shvatile da se ta nesreća dogodila možda par minuta prije nego smo mi prošle tom cestom,pored tog auta.Onda smo shvatile da tog trena dok smo mi gledale u tu skršenu olupinu,da su u toj olupini bila mrtva i beživotna tijela jedne djevojke i jednog momka i dva kritična života.Zato nikoga nije bilo;nesreća se tek dogodila.Policija je došla tek kad se moja majka vraćala na svoj posao(prvo mene odveze da se vraća istom cestom na posao).
Naime taj dan,baš taj dan,krenule smo kasnije jer se ja još nisam spremila.
Uvijek smo prolazile tim putem barem par minuta ranije,ali taj dan NE!
A da smo krenule na vrijeme kao uvijek,tko zna,možda bi mi nastradale.
To ja zovem prstom sudbine.
Svaki put spretno izbjegnem nesreću...nadam se da će tako ostati.
Jednom sam također prošla pored mjesta gdje su izboli dva dečka pet minuta prije toga.A kako ti dečki nisu bili probodeni s razlogom(osim što su punkeri u koju se grupu i mene moglo tada svrstati-po izgledu) tih je pet minuta bilo dragocjeno i spasonosno za mene! (neću u detalje sada o tome tko je koga probo,ali vjerujte da sam i ja mogla biti žrtva kao i cura koje je bila sa mnom)
Neki sam dan usred noći nazvala taxi da mene i prijateljicu odveze na bikere.Mi smo imale naziv mjesta gdje su bikeri bili,ali nismo znale gdje je to.Taxist je to naravno morao znati.Došao je po nas neki polupijani taxist koji nije pojma imao gdje je to iako su na svakom stupu bile strelice na kojima piše:Welcome bikers i upućuju na mjesto gdje su bikeri.A ime ulice...eh i sama znam gdje je to,bila sam tamo tisuću puta...ali taj dan,nisam znala gdje je to!Tek sam drugi dan shvatila i drugi dan vidjela strelice.Na bikere naravno nismo stigle zahvaljujući taxistu koji pojma nema ulice.No također sam saznala drugi dan da je tu istu noć bio požar koji je zahvatio mjesto gdje su se bikeri održavali i da je sve propalo.
Sve se događa s razlogom!
Igra li se to sudbina s nama?Ili me netko čuva i daje mi podsvjesno signale:kasni,kasni,danas je to pravi izbor! ????
Ili mi moj unutarnji glas kaže:Idemo doma,sada,ovog trena,ni minutu kasnije...
???
Imam puno primjera kada me pravi odabir(ova ili ona ulica,lijevo ili desno i sl.) ili neka situacija spasila,bilo u nečem važnijem ili manje važnom.
Što je to zaista što nam spašava glavu svaki put kad je u opasnosti?
Ne znam!
No možda i znam...
Možda i svi znamo...
Negdje u sebi...
Pozdrav!
Post je objavljen 18.07.2006. u 18:14 sati.