Dugo nisam išla kući. Kada me kućevnoposlovna rutina okupira, igla kompasa mi se zaglupi, pa bih samo da budem. Ne da putujem, pogotovo ne 6 h u jebenom autobusu za jedan mali vikend. I ko će da putuje petkom uveče?
Vođena istim rezonom, u Subotici sam se našla u 4 popodne u subotu.
Dobar start. 36 sati Subotica.
I, kako sam se nadala, sjajno je ispalo.
Hrana, sangria, kolači.
Otvaranje Palićkog festivala, Ken Loačov 'Vetar koji njiše ječam'. Palićki komarci (Hajvane, zaprašivanje nije uspelo - mutirali su u velike besne zveri) su nam posisali litre, sreli smo batu živojinovića, a poznati ljudi ostavljaju pušenje i iskaču pred nas iz mraka kad nas vide. To je taj prijavljeni nepušački entuzijazam. raespecta!
Prijatelji nas vraćaju sa Palića u grad, tu je mali problem sa nalaženjem mesta za piće jer su sva normalna zatvorena. Trubadur, Isuse Hriste, tamo pijemo 4 Nikšićka po ceni 3, jer takvo je sniženje za vikend.
Nas je 5.
Iskakač nepušač sa dobrano izraslim perčinom (a bio je i Perčin, pored brata) ispaljuje ko iz topa pred sjajnom plavušicom mađaricom, donesite nam 6 odma, a 2 gratis!
Mi ga gledamo...aaaa...car!
On se smeši.
'X mi je rekao, "kad ti je hladno, računaj!" A nas je 6, imamo 2 za DŽ!'
Aplauz i apsolutno divljenje društva.
Par sekundi kasnije, isti čovek kompjuter zaključuje -
'Ali nas je 5!'
Društvo se prebrojava i ima nas 5.
Šta ćemo?!
Sa kombinatorikom smo zajebali i konobaricu. Stajala je i pitala se, 'koliko piva da donesem?'
Donesi 6, pa ćemo 3 gratis posle.
I bi tako. Kao i najbolji burek u galaksiji. "Lipa"
Um, isključenje.
Buđenje. Nedelja.
Kafa kod onog kreativnog.
Otac emocionalno mobilno ucenjuje - pa jesmo se dogovorili da ćete biti u selu na ručku u 11.30? Valjda sam ja preči od kreativnog?!
U selu smo u 12.10.
Ručak. Roštilj. Al prvo češki Bud (karton od 30) i predjelo.
Tetka koja se opušta kad kolje piliće je skuvala 30 pilića i 10 krava u zlatnoj supici, i mi to jedemo. I supu sa krpicama i meso sa strane. Računamo, treba vremena za roštilj.
Donose nam i drugi deo predjela, malo pečene piletine (oko 5 kila) na mladim krompirićima, sa salatom od krastavaca.
Grickamo, nismo očekivali.
Nismo očekivali ni roštilj kroz sat i po vremena, al smo se prilagodili.
3 puta, kolko puta se jelo posle.
Samo gricni, dušo. Mali ćevapčić, pljeskavičicu, vratić i krmenadlicu, malu...
U međuvremenu, pijem pivo i grlim suncokrete moje visine.
Kako su dobri za grljenje, čudo!
Malo su uštogljeni, al vole...
Hodam bosa po vrelom pesku i čupam korov, koji baš lepo izgleda.
Posle rekreativne ture po plastenicima gde sam držala velike krastavce (ovaj je našo jednog od 1,2 kile!) i male kornišone (ko 2 članka malog prsta male žene) i sušionicama, tavankutski taksista sa teorijama o ubistvima (ja sam tražio mlin za kafu i one stvarno tanke čaše od stakla, staviš u supu... ne mogu da utvrde nikad!)...oplahnuti ispod pazuha idemo da se nađemo sa mojom najboljom drugaricom iz srednje škole, koju nisam viđala, jer je živela u NSu.
A onda palićki festival i kratki filmovi u Jahtingu, taxi kući i black out. Autobus do prestonice, posao i pitanje - kako ti je bilo kući?
Dobro.
Post je objavljen 18.07.2006. u 00:13 sati.