Marketing
Već viđeno
Plivajući u oceanu nekad poznatih misli...
Teško podnosim jutra rođena u znojnim dlanovima,čelu,u nesabranim mislima.
Teško se mirim s činjenicom da ništa nije jednostavno.
Vrijeme kada sam pjesmom zvala parnu rimu,davno je prošlo.
Gubim se.
Nestajem u žamoru tuđih želja,projekciji tuđih stvarnosti.
Posrćem.
Tonem pod teretom njihovih očekivanja.
Tražim se.
Ne prepoznajem više svoj odraz u jezeru vlastitih snova,
više ne vidim jasno staze.
Drugi su njima prošli.
Utabana sjećanja bude neke nove suze.
Smijem se,
a more u mojim očima ne da naslutiti na koliko duboko urazanih linija srce će da se raspukne.
Vjetar nosi moje misli livadom koju sam nekad zvala domom.
Sada je prekrivaju visoki snježni nanosi.
Ispod površine moja duša plače.
Vapi za poznatom gestom,
ruši svaku predrasudu o paklu života u laži.
Istina je ono što nas proganja.
Postaje pretešeko.
Ne želim zaustavljati vrijeme,želim samo ništa ne željeti.
Zašto ljudi ne mogu da shvate da moj život nije film?
Topim se.
Uskoro ću potpuno ispariti...
Ma nije baš tako.Ne isparavam baš potpuno.Ovaj post tek djelomično opisuje stanje u kojem sam trenutno.Ma vraga trenutno-zadnjih tjedan dana otkad je prijemni završio.Al ima nešto...Nešto što me čitavo vrijeme diže,sjeća da nada ne samo da postoji,nego mi se skriva negdje za leđa i samo čeka tu srijedu prijepodne da se napokon i ja možem pohvaliti da sam studentica.
Jesam li rekla "nešto"?
Ma neeee...
Hvala,Ljubav.
Post je objavljen 17.07.2006. u 22:25 sati.