Obožavam genijalne ideje. Oduvijek sam ih imala.
Puni naziv za sve genijalne ideje je- genijalne savršene ideje poremećenog zlog uma.
Moj um zapravo nije zao, ali 'zlog' bolje zvuči od 'dobrog'.
Dakle da prevrtimo moje genijalne ideje unazad.
Jedna od važnijih zadnjih genijalnih ideja bila je- Chateau. O njoj piše i Keks. Dakle, Chateau nije originalna genijalna ideja, ali šta je je, to je genijalna ideja.
Prvotni plan je bio nać stan i što više ljudi uključit u unajmljivanje tog stana da bi bio što jefitniji. Taj stan bi bio okupljalište boema i muzičara i pjesništva i sama jezgra underground Zagreba.
To bi bio stan mog okupljenog društva, ljudi koji se nisu prije nikada upoznali, zajedno imaju samo jedno- opaljenost. Nazovite to kako hoćete, ali moraš imati sklopke u glavi posebno posložene da bi razumio sami koncept Chateaua. Meni osobno se riječ opaljenost sviđa.
No, da ne skrećem s teme, u tom stanu bi raspravljali, pisali poeziju i bolsene kinky slash priče, pisali muziku, svirali muziku, slušali muziku. Mogli bi doći (ovi šta imaju ključ) kad god hoćemo.
No, otkad je Keks pronašla skladište, prvotna ideja Chateaua je izmjenjena. To se iz stana pretvorilo u samo- mjesto okupljanja. To je naravno, dobro, jer dopušta više kreativne slobode.
Nije doduše komforno kao stan, ali kog briga za komfornost ak ne moraš plaćat i ak okupiš ekipu.
Sad, to što nema struje bi mogao biti problemčić, al nije to ni tolko važno. Imam prijenosnu liniju i vikid aukustičnu gitaru (možda nabavim i prijenosno pojačalo, e to će tek bit vikid :).
Ak bi pošišali travu okolo i pobojali zidove u razigrane boje (žao mi je, jednostavno ne mogu prihvatiti samo crnu i crveni što neki predlažu), pa to bi bilo genijalno. I još neš nacrtamo po zidovima... Počistimo, donesemo stolce, rasvjetu, omb!
To je bila ta zadnja važnija genijalna ideja.
Od tad sam dobila još nekoliko genijalnih ideja. Jedna je da idem na koncert Rejdijoheda u Budimpešti, što mi je mama zapravo dopustila, i sutra sam trebala ić kupit karte, al je propalo zbog prekompliciranih razloga. Što me bacilo u bed, al o tome kasnije.
Druga je da si nabavim iguanu ili neku drugu gušterastu zmajoliku tvorevinu prirode. Ta čuda su fakat fora. Onak. To je dugoročna genijalna ideja.
Treća je i najnovija, tek sam ju dobila, inspirirana videom "Drinking Wine in the Afternoon", meni omiljenog Franz Ferdinanda.
Taj video je....ma super-fantastičan. Prvo i prvo, daje potpuno drugi smisao životu. Cijela ideja života je zgurana u jednu pjesmu.
Još uvijek sam iznenađena kolko me Franzi mogu raspoložiti, pogotovo nečim ovako dobrim a da je novo.
Tražila sam video na youtube-u, al nema pa ću ukratko prepričati.
Dakle. Radi se o mladom paru, koji je totalno flegmatičan na sve brige koje ih okružuju i iako imaju prizemljenih problema, oni nalaze radost u malim stvarima i imaju jedno drugo.
Jedini smisao života je uživati kolko ti duša izdrži. Nema drugog. Nema smisla opterećivati se svim glupostima koje te okružuju, kad jednom kreneš, nema povratka.
Umjesto toga, opusti se i pij vino popodne.
Što me dovodi do moje genijalne ideje.
Zamislite ovo.... velika livada, nigdje nikog. Sunce u zenitu.
Sjedim i sunčam se. Na dekici. Imam fensi čaše i fensi vino. Zaboravim na sve, izgubim se u mislima, mašti i svemu što me ne okružuje, a ipak je tamo. Sunce mi ne udara u oči, u hladu sam, pijem ohlađeno vino i chill-outam. Nije li to genijalan plan?! Mislim da ću sutra otić. Sama. Znam savršeno mjesto.
To savršeno mjesto.... Neki od vas znaju za njega jer sam ispričala svima kak sam jednom markala iz škole i otišla tražit tu savršenu livadu. To je bila jedna od mojih genijalnih ideja.
I našla sam savršenu livadu! Genijalne ideje se u 30% slučajeva ispune, a to je onda nadomjestak za sve ostale neispunjene.
Ja jako volim piti vino. Ali u malim količinama. Tek tolko da potakne na genijalne ideje.
...
*emo alert*
*not recommended for people with low-emo tolerance*
Have you ever felt like your world has fallen to pieces in one single second? Have you ever suddenly realised you don't have any clue on who the hell you are and what you're doing here?
Like someone just opened your eyes and let you know how non of it makes sense?
And something's missing inside, there's a great void that fills your young heart, and it hurts so bad, sometimes you can't stand not to cry.
It's almost like you've lost someone you've loved more than anything in the world, and it hurts, but that someone wasn't even there...
You find new ways of survinving, grab onto everything you can reach, life filosophies and new perspectives on reality, music, literature, and you think you've finally filled the void, you think you're finally happy, but it fades away.
And you're back where you started, with blood in your eyes and a great void in your weary, wrestless soul.
You know inside you never fill the void with these things, these hobbies, interests, habits. But you ignore that.
In fact, those things only make a bigger void and you just keep getting more and more desperate with each second that goes by.
So what fills the void? I have absolutely no idea. Maybe it's different for everyone. Maybe it's God. Maybe relationships. Maybe the void can only be filled with other people.
I genuinely don't know. And that's what worries me.
How long can I keep on keeping on before I break down...
Damn you, Franz! Why the hell did you have to record Missing You?! It's too goddamn beautiful!
Missing You...
And I do miss you, very much so, I just don't know who you are yet.
Blast, damn and botheration!
WTF OMB
^^ so that was a load of crap .
Scratch that. There's something I'd much rather say instead of all that.
It involves me not saying anything, but quoting someone I love because of I'm a complete incompetent when it comes to finding the right words for what I want to say.
You guessed it, it's Alex Kapranos, and the quote is-