U primorju je sasvim normalna pojava posljednjih 20-ak godina da se u ljetnoj sezoni zaredaju požari. Ne znam jesu li to primjetili ovi stariji, koji pamte 70-te godine prošloga stoljeća, ali činjenica je da je požara bilo daleko manje do tog vremena. Razlog je vrlo jednostavan; tek krajem 60-tih je izgrađena i puštena u promet Jadranska magistrala. Promet se najednom povećao, broj stanovnika uz obalu također, a samim time i broj turista, koji je iz godine u godinu hrlio na jadransku obalu. Nakon toga (ali zanimljivo tek u drugoj polovici 80-tih godina) rapidno raste broj opožarenih površina i šume se ne stignu obnavljati onim tempom, kojim izgaraju!
Bor, kao samoniklo, divlje i neautohtono drvo na ovim prostorima, zauzima mjesto autentičnom hrastu, koji je istrijebljen još za vrijeme Mlečana i kao pravi korov širi se po čitavom Mediteranu. Vrlo brzo raste, uspijeva i u najekstremnijim uvjetima bez vode i tik uz morsku površinu, vrlo brzo stvara neophodan humus, nastao ispiranjem tla.... Ali ima jedan veliki problem - gori kao benzin! Vrlo je opasno naći se u blizini borove šume usred požara!
Tamo negdje 50-tih godina prošlog stoljeća, nakon 2. svjetskog rata, inženjeri tadašnje JNA posjekli su svu borovu šumu na Visu i posadili hrast. Naravno, ne bez razloga, Vis je sve do 1989. godine bio jaka vojna utvrda s arsenalom naoružanja, koji se nije smio prepustiti slučaju. Rezultat je da Vis nikada nije imao veliki požar, za razliku od onog dijela hrvatskih otoka i priobalja, koji su imali tu nesreću da su ih takve havarije doslovno opustošile!
Već je dakle, spomenuto da je hrast istrijebljen, još za vrijeme Mletačke Republike, koja ga je koristila za izgradnju svog brodovlja i glavnoga grada (koji danas, koje li simbolike, koristi i naš kamen da odgodi svoje potonuće). Bor mu je dakle još tada zamjenio mjesto. Puno kasnije, dakle 1968. izgrađena je Jadranska magistrala. A požara gotovo nigdje sve do druge polovine 80-tih! Slučajnost? Zapitajmo se i sami. Hajdemo dalje analizirati; Domovinski rat - u tom periodu gotovo niti jedan veći požar na područjima koji nisu direktno zahvaćeni ratom, a ako je i bilo takvih, nisu ih gasili kanaderi jer ih tada nije ni bilo dovoljno ispravnih. Rat završava, a nedugo nakon Oluje, požari opet bjesne, iako turisti još nekoliko godina neće u masovnom broju posjećivati našu obalu... Opet slučajnost?
U Šibeniku se tijekom čitavog ovog perioda nesnosnih vrućina nije dogodio niti jedan veći požar. Jučer je pak, bio pravi kaos! 9 požara u jednome danu, gotovo strateški raspoređenih po županiji, i gotovo u pravilu uvijek vatra započne na sjevernoj strani od naselja, u trenutku kada bura puše tolikom žestinom, da vatru samo hrani sve više i više, a na nekim mjestima u županiji minirani prostori vatrogascima ostavljaju nikakav manevarski prostor i vatru mogu samo gledati!
Veliko finale je sinoćnji požar na Brodarici. Započeo je u 21.50 ili točno u vrijeme kad padne potpuni mrak da Kanaderi i helikopteri ne mogu gasiti. Upaljen je kod vojarne u Ražinama, koja se nalazi točno sjeverno od prvih kuća, a između kojih se nalazi suha trava i gusta borova šuma. Požar je u manje od sat vremena progutao 100-tinjak hektara površine, a gorjela je jedna kuća i ozlijeđen vatrogasac! Samo požrtvovnost tih ljudi i mještana spasili su mjesto od tragedije!
I danas gori 9 novih požara. Zanimljivo, još puše bura. Čovjek se zapita; da li je sve ovo slučajnost i možemo li konačno s pravom razmišljati o terorističkom činu ili tek bolesnim pojedincima, kojima naši zakoni ne znaju stati na kraj? Kolika je kazna za piromaniju? Koliko se takvih bolesnika uopće uhvati u nedjelu? Pitanja su to za pravne institucije, koje su i u ovome trenutku zakazale!
A šibenskim (i svim drugim) vatrogascima treba odati dužno poštovanje! Sve vijesti o njihovim akcijama, možete vrlo ažurno pratiti na
njihovim web stranicama!
Šibenski Demokratski Forum
Post je objavljen 17.07.2006. u 17:53 sati.