Trenutno čitam "Zagrob" - ovogodišnju Sferinu zbirku hrvackog horora. Zbirka ko zbirka, ima i dobrih i loših priča, no nije to sad bitno. Bitno je to da me ta knjigica navela da se zamislim da zakaj mi neki horor bude loš a neki dobar. A iz tog razmišljanja sam pak došel do opažanja kak zadnju par godina imam sve manje interesa za horore.
Čini mi se da horor kao žanr budi ono najgore u ljudima koji ga smišljaju. Čini mi se da u tom žanru autori najlakše upadaju u gotovo pubertetski cinizam i mizantropiju. Kad razmišljam o horor pričama i filmovima kaj su mi bili ful zamorni, to redovito budu oni u kojima su žene kujetine i profukače, frajeri bahati nasilnici, vjernici nerazumni fanatici, naučnici prepotentni, bogataši okrutni a sirotinja pohlepna. Posvuda vladaju najgore moguće emocije. A onda se svima njima krene događat nekaj loše.
I tu sad leži kvaka 22. Da bi čitatelj (ili gledatelj) osjetio strah, mora suosjećat sa likovima. A da bi suosjećao sa likovima, onda bi to trebala i osoba koja ih je smislila, ako ništa drugo a onda zato da nam vjerno dočarava stanja kroz koja prolaze. No, ako pisac piše horor samo zato da ispuca svoj cendravi prezir prema čovječanstvu, tada ne bute vidli suosjećanja od njega. Sve te kujetine i nasilnici, svi ti pohlepni i sebični ljudi naći će se na udaru natprirodnog užasa i niko od nas neće ni trepnuti na to. Zakaj? Zato kaj nas, kao ni autora, nije briga za likove.
Stephen King je, napola u zajebanciji, opisao svoje pisanje ovako: "Prepoznajem strah kao najjaču emociju i zato uvijek nastojim prestrašiti čitatelja. Ali ako osjetim da ga ne mogu prestrašiti, pokušat ću ga zgroziti, a ako osjetim da ga ne mogu niti zgroziti onda prijeđem na ljigavosti." Loši horori ni ne pokušavaju prve dvije tehnike. Umjesto toga autorov se trud uglavnom svodi na to da izmrcvari svoje likove (i nas u procesu) detaljno prikazanim krvoločnim umorstvima punima svih mogućih ljigavosti pokupljenim iz anatomskog atlasa. Jer jednostavno ne može ili ne zna bolje.
Roger Ebert je u komentaru filma "Mary Reilly" –jedne od ekranizacija "Doktora Jekylla i gospodina Hydea" - napisao: "U 19. stoljeću ljudi su vjerovali u zlo zato jer je postojalo dobro. Na neki način, to čini priču poput ove pomalo optimističnom." Mi smo generacija odrasla na cinizmu i nasilju i kao takvi smo nezahvalna publika horora. No, ni autori nisu ništa bolji. Da bi autor osjetio strah svojih likova, mora suosjećati s njima. A da bi oni osjetili strah, moraju osjetiti vjeru. Ne nužno vjeru kao religiju (iako je i ona ok), nego vjeru u svoje sposobnosti, u sretne završetke, u obitelj, prijatelje… Jednostavno vjeru u bolje sutra. Pravi užas nastaje onda kada se liku ta vjera bude uništena i on suočen sa vlastitom slabošću prema (nat)prirodnim prijetnjama. Nakon toga, oblik te prijetnje i sudbina lika su gotovo puke tehnikalije.
No, ako nam autor ne može prenijeti niti jednu pozitivnu emociju i nimalo suosjećanja, ostaje nam samo njegov (stvarni ili preserantski) prezir prema čovječanstvu iskazan kroz mentalnu klaonicu užasnih i dosadnih likova. Njihova sudbina nam ništa ne znači. Njihova bol ne izaziva suosjećanje. Želeći izazvati u nama reakciju straha, autori jedino postižu da osjetimo istu onu otupjelost i mizantropiju kakvu i oni gaje ili pak poziraju da gaje. Jer, njihov svijet sam po sebi već predstavlja užasno i prazno mjesto a smrt u njemu jest ili zaslužena kazna ili bijeg.
Moj dojam je da bi se takvi autori trebali radije opisivati kako poimaju stvarni svijet. E onda bi vidjeli pravog horora.
(GNN)
Post je objavljen 17.07.2006. u 14:13 sati.