Pixiesi ili kako starci praše buhe
Bum, tras, boing, beng, žvoing, jeeeee!
Iako sam još uvijek materija za novo željezo i ne bih preporučio da me itko svrstava pod zahrđalu kramu, guranje u masi od nekoliko tisuća ljudi dok bas žestoko praši tišinske buhe na Šalati, ne predstavlja neko zadovoljstvo. Čak i ako svira grupa poput Pixiesa, jedna od po meni i po renomiranim glazbenim kritičkim imenima, najboljih rock grupa osamdesetih-devedesetih.
No pustimo na stranu čangrizavost mladića na izmaku nezrelosti, jučer sam vidio kako debeli čovjek i stara ujna, bradati manijak i nabildani ćelavac još uvijek imaju energije razbit pičku britanskim cici-mici rokerima.
Iako je bilo podosta pištanja i tulenja, što bih više pripisao grešci u ozvučenju, ostao sam srednje do višesrednje zadivljen njihovim nastupom. Često sam imao dojam kao da slušam CD, a ne svirku uživo što bi trebalo značiti da su dobri. Valjda.
Jedina zamjerka ovom velikom bendu je slaba ili gotovo nikakva govorna interakcija sa zagrebačkom publikom , koja je, usput, jedna od najboljih publika, a što bi je dovelo do ekstaze i energičnog svršavanja ala Japanska tinejdžerica u okruženju Crne sile.
Mislim, da ste vidjeli taj ushit i divljanje na pjesmu Gigantic ili Where is my mind znali bi o čemu pričam.
Sve u svemu sretan sam što sam jučer prisustvovao jedan sat zarez dvadesetminutnom koncertu i sretan sam što Hrvatska ima more, a u njemu školjke.
Post je objavljen 17.07.2006. u 08:59 sati.