Marketing
Hajde Bože budi drug i okreni jedan krug unazad planetu,
Noć je kratko trajala, a nama je trebala najduža na svijetu..
Dragi moji…
Neće me biti neko vrijeme, 3 tjedna možda, godišnji mi se poklopio točno sa mojim porivom za lutanjem…
Primjećujete kako svi često osjetimo neki poriv za bijegom…?
Neki poriv da se zavučemo duboko u samoću sobe, poriv da se vozimo satima, da stavimo slušalice na uši i okrenemo volume na najjače, da odlutamo što dalje, dalje od svijeta, dalje od grada, dalje od svih poznatih cesta….. Što dalje od sebe…..
I znala sam godinama tako lutati, bježati, gubiti se po kolodvorima, autobusima, uvijek tražeći nešto...
Znate onaj osjećaj kad vas vuče nešto, nešto nepoznato, neki daleki vjetar.. Ona neispunjenost iznutra....Jeste li imali ikad taj osjećaj..?
I nikad tako zapravo ni u svom gradu nisam pronalazila dom ni svoj mir. Svoje malo mjesto i kutak.
Ali zapravo, nisam ga pronašla nigdje.
Zašto?
Najjednostavnije životno pravilo.
Da bi pronašli svoj dom prvo moramo pronaći sebe i shvatiti što tražimo.
Bitka sa sobom je najteža bitka koju vodimo.
……
Moja baka se pred kraj svog života počela gubiti. Živjeti u prošlosti, vraćala se unazad u neke životne trenutke i iznova ih proživljavala. Onako znala se probuditi neko jutro i vidjevši mog brata misliti da je to moj otac kad je bio dijete ili da je opet mlada, tamo u nekim tridesetim godinama dok je djed još bio živ..
Moji roditelji nisu to smatrali previše opasnim, ali dok ne smisle što je najpametnije napraviti uzeli su je privremeno u svoj dom.
I bila je ta jedna večer, naglo su istrčali iz kuće jer je susjedu udario grom u kuću od silnog nevremena taj dan, i mi smo ostale same kad je počelo nebo strahovito se lomiti.
Sjećam se kao jučer, nebo je pucalo, kuća se tresla kad me uhvatila objema rukama, počela izbezumljeno gasiti sva svjetla po kući vrativši se u onaj dan davnog drugog svjetskog rata kad je isto tako nebo pucalo, ali ne od grmljavine…..
Zaključala je vrata ne marivši što to roditelji lupaju da otvori, a ne ljudi koji joj žele zlo, trčala po kući sa mnom u naručju i otvorila ormar i zatvorila se sa mnom unutra…
Plakala sam pokušavajući joj reći da su to roditelji ispred i da im moramo otvoriti, ali mi je stavila ruku preko usana i zagrlila jako….
-Znam, rekla je.. Znam, ali ja protiv sebe ne mogu…
I sjedile smo onako u tamnom i hladnom ormaru dok je vani grmilo i sijevalo, nebo se otvorilo i čitav bijes i tugu izlilo u taj moj mali grad i ja sam sjedeći onako u skučenom prostoru i ne razumjevši ništa što se događa, shvatila da ću se čitav život od tad strahovito bojati grmljavine.
Zašto?
Zato jer katkad protiv sebe ne možemo …
......
Živeći u ovom neobičnom životu boreći se svaki dan iznova i iznova sa sobom pokoju bitku naprosto moramo izgubiti.
A teško je, teško je ići kroz život i što smo stariji to više shvaćamo bol i bitke koje gubimo.
A najteže su one bitke koje imamo sa samim sobom.
One iznutra, ona borba koju nitko izvana ne može vidjeti.
Jer zapravo svi mi i jesmo sami. Ono iznutra, borbe, emocije, bure, samo su naše. Živimo svaki dan sa svojim teretom, budimo se u praznoj sobi, sjedimo na stolici pijemo čaj i zamišljeno gledamo u daljinu, sjedamo u auto ili autobus i gledamo slike koje prolaze, pričamo s nekim i smijemo se, a razaramo istodobno iznutra, a da to nitko ne primijeti..
I čitavo vrijeme pritom iznutra je kaos, vječni kaos koji se raspršuje u tisuću oblika emocija, raznih paleta boja….
I svima nam je tako, ali to zaboravljamo. Povrjeđujemo druge ne shvaćajući da se iznutra nimalo ne razlikuje od nas. Da svatko nosi svoje breme, svoju tugu, osjećaj praznine, nemoći, nerazumijevanja…
I čitavo vrijeme zapravo svi mi samo tražimo nekog, nekog da uđe u naš život, neočekivano i neobično i da izjutra kad se probudimo, dok sjedimo i pijemo čaj, dok zamišljeno gledamo u daljinu da je tu. Da razumije. I ono što objasniti ne možemo. Ono što možemo samo se nadati da će osjetiti, bez imalo suvišnih riječi, bez dodatnih objašnjenja, analiza, objašnjavanja.
Da osjetimo da ipak postoje oni trenuci kad da nismo sami, da u čitavom ovom životnom kaosu i još netko je usamljen, neshvaćen, bori se sa vjetrenjačama, sa životom, sa samim sobom…. Da osjetimo da sve ovo ima smisla.
I ja trenutno nekako shvaćam da opet dobivam poriv za bijegom, ali da nekako ovaj put znam čemu se vraćam….
Ovaj put nekako to lutanje više neće biti gubljenje, već pomalo i traženje… Sebe, jer počinjem shvaćati što tražim i gdje da tražim.
Stoga dajem oglas:
Tražim Mog Nekog da dođe kad grmi i da se ušulja u moju sobu kad roditelji zaspu i sa mnom sluša nebo dok puca. Čujem da i on traži i da se pogubi katkad. Čujem i da je možda usamljen.
Ja tražim svoj dom. Ti možda tražiš nekog da sjedi na kauču pored tebe dok čitaš knjigu.
Ako poželiš dati ću ti točne upute do mog srca…. Poprilično su jednostavne. Samo moraš zatvoriti oči i vidjeti ono što ne kažem, a često ću šutjeti..
Dođi da se odvezemo na najvišu planinu i dok se spuštamo da maknem nogu sa kočnice… Možda se strovalimo u provaliju, a možda i ne.. Koliko smo spremni riskirati…?
Jer po prvi u svom životu sam se upitala…. Koliko su nam kočnice koje smo izgradili u sebi ikada pomogle u životu….?
……….
Svi ćete mi jako nedostajati, oprostite što neću vas stići neko kratko vrijeme komentirati i čitati…U tako malo vremena mnogi ste mi se uvukli pod kožu…. I ne slutite koliko se pronalazim u vašim riječima i koliko su mi zbog toga noći manje usamljene….Shvaćajući da postoje mnogi poput mene…
I da svi zapravo iznutra imamo jedan svijet koji se izvana ne vidi i kojeg možemo osjetiti samo zatvorenih očiju…
Hvala vam na tome.
Post je objavljen 15.07.2006. u 14:15 sati.