Vrijeme je zadnjih ispitnih rokova prije godišnjih odmora. Mukotrpno ste učili da sve stignete na vrijeme. Strepite, jer znate da ako sada ne položite taj ispit, nećete stići preostale ispite položiti na jesen. Počinje ispit, sjedi vas dvoje ispred profesora. Vučete pitanja. Vi dobivate pitanje na koje znate odgovor. Sretni ste. Ali kolega pored vas dobiva pitanje iz dijela gradiva u pogledu kojeg je taj isti profesor rekao da nije dio ispitne građe. Vaš kolega to kaže profesoru, koji je zaboravio što ja najavio kao ispitnu građu. Nastaje sukob, profesor optužuje vašeg kolegu da laže. Kolega vas gleda s iščekivanjem u očima. Vi ste u dilemi – reći istinu i riskirati da se sukob proširi i na vas, da možda padnete ispit i da vam svi planovi za jesen padnu u vodu ili ... okrenuti glavu na drugu stranu i šutjeti?
Izabrali ste ovo drugo. Vaš razum je odlučio da nema smisla svađati se s profesorom, ionako on zbog svoje taštine neće ustuknuti i promijeniti mišljenje. A tako vam je važno položiti taj ispit, sad kad u ruci držite to pitanje na koje znate odgovor... To obrazloženje vam smiruje savjest, dok gledate kako vaš kolega ponižen napušta kabinet... Je, neugodno vam je, ali vas savjest ne peče...
Položili ste ispit. Sretni ste. Vraćate se kući po velikoj vrućini. Ulazite u tramvaj, onu novi, klimatizirani, i s velikom radošću sjedate na stolicu u hladu. Raj.
Na slijedećoj stanici u tramvaj ulazi jedan starac. Teško hoda, gleda gdje će sjesti. Sve stolice su zauzete, uglavnom sjede mladi ljudi, poput vas. Starac vas pogleda s nadom u očima. Okrećete glavu i gledate kroz prozor. Zašto biste baš vi ustupili mjesto starcu kada ima toliko mladih, još mlađih od vas, koji sjede ispred, iza? Savjest vam je mirna.
Vožnja je gotova, silazite s tramvaja i na početku vaše ulice vidite vašeg vršnjaka kako se sav tmuran vuče ulicom. Nekad ste bili u dosta dobrim odnosima, ali bio je uvijek čudniji od drugih, tih, povučen. Kada ste upoznali novo društvo u školi, počeli ste ga izbjegavati. Niste ga baš voljeli, ne volite se družiti s čudacima da i vas takvim ne počne društvo smatrati. Čuli ste da se u zadnje vrijeme, otkad mu je majka umrla, počeo opijati, možda čak i drogirati. U prolazu vam on kimne glavom, gledajući vas očima željnim topline. Vi mu kimnete glavom, ali prođete pokraj njega, prislonili ste mobitel na uho, da izgleda kao da s nekim razgovarate. Uh, dobro je prošlo, uistinu nemate vremena i volje trošiti vrijeme na takve ... čudake? Propalitete? Svejedno. Savjest vam je mirna.
Prilazite kući u kojoj živite. Kroz otvoreni prozor vaših susjeda čujete galamu, čujete vašeg susjeda kako viče, njegovu ženu kako plače. On nju već godinama zlostavlja, to zna cijelo susjedstvo. Susjedova žena izjuri iz kuće, projuri pokraj vas, sva u suzama. U trenutku prolaza vam uputi pogled željan pomoći. Vaš uzvratni pogled je hladan i neodlučan. Okrećete glavu na drugi stranu, ljuti na sebe. Ta žena vas je čuvala dok ste bili dijete, vaš je najbliži obiteljski prijatelj. Ali vam je savjest umirena spoznajom da ako policija nije bila u stanju smiriti susjeda, onda to sigurno ne možete niti vi...
Ulazite u svoj stan, jedva čekajući da svojim roditeljima kažete vijest da ste položili ispit. Ali ...Tišina ispunjava stan, pronalazite vaše roditelje kako leže na podu i jedva daju znakove života. Monoksid! Znali ste da je bojler neispravan, niste ga trebali koristiti, ipak je ljeto. Ali ste mislili da ipak nije tako ozbiljan kvar... Da bi vaši roditelji imali šansu da prežive, morate ih brzo izvući iz stana, pazeći pritom da se sami ne otrujete... Izjurite na ulicu, izbezumljeni, ne možete misliti, niti formirati suvisle rečenice... U panici se, plačnim glasom, obraćate prolaznicima... Vaše oči, vapeći, nadajući se pomoći, gledaju kako se na drugu stranu okreću glave prolaznika. Svi oni imaju svoj razlog zbog kojeg vam ne pomažu.
I imaju mirnu savjest.
Jer ne zaslužujete da vam se pomogne.
Post je objavljen 14.07.2006. u 22:15 sati.