Stojis na rubu provalije i polagano se naginjes, sve ti je crno, nema nicega sto te cini sretnim i znas da ti je dovoljan tek dasak vjetra da sve tvoje nevolje nestanu u mraku...kao da nema drugog izlaza, sve je tako monotono, bezznacajno, tuzno...ugledas tracak nade i kada bi trebao napraviti korak unatrag, ne mozes...kao da te neka sila privlaci k sebi, znas da je to tek jedan trenutak beznadja, ali traje vec toliko da se ne zelis rastati od njega...i radije ostajes ocajan, sam u svojoj boli nego da ti pomognu male stvari, stvari koje bi te inace ucinile beskrajno sretnim, tek sitnice...shvacas kako je zivot tek dobra komedija sa dozom ironije...povlacis se, a umjesto tebe u provaliju pada tek jedna suza koja ti je necujno skliznula niz lice...pada, nestaje u tami, gledas njezin tihi sjaj...zao ti je, mozda bi se i zamjenio s njom...ona traje tek trenutak, ali traje velicanstveno...
je li vam poznat osjecaj kada u jednom trenu pricate s prijateljom i sretni ste, pricate o glupostima, onom uobicajenom...a nakon poklapanja slusalice nesto se prelama u vama i samo osjecate kako vam naviru suze...i ne znate zasto, nije vam jasno zasto ste toliko nesretni, ali jednostavno ono nekada bitno, sada je postalo tako maleno, tek tricarija...i smijete se dok osjecate okus suza na usnama, smijete se svom neznanju, neshvacanju samoga sebe...i dok svi oko vas misle da ste dobro da je sve u redu, jer tako se i ponasate, samo vi znate da nije, jer cemu onda te suze na vasem nasmijanom licu!?
Tako se ja osjecam...
Post je objavljen 14.07.2006. u 21:17 sati.