“Bako…djede…”, povikah.
“Maggie!”, povikaše oni uglas. “Otkud ti ovdje?”
“To je duga priča”, umiješa se Seto.
“Da”, rekoh. “Sstvaaarno duga!”
“A otkud vi, teta Ana?”, upita Hermiona.
“Ma ova budala John kaže da je ovo pijaca, a ja budala ga poslušala!”
“Lažeš, ti si rekla da je ovo pijaca!”
Neprijateljstvo je iznova planulo. To je svakodnevnica kod bake i dede. Baš su munjeni. Moja sestra Evy tvrdi da sam ja na njih.
“Kako lažeš sad pred djecom, ja sam ti govorila da je ovo pekara!”
“Kako pekara kad si rekla da je samoposluga!”, povika deda.
Iz trena u tren su mijenjali priču, i više nikome ništa nije bilo jasno.
Seto ih je prekinuo. Rekao je:”Pa…danas je baš divan dan.” On točno zna kad treba promijeniti temu.
“Da…”, složi se deda. “A na vremenskoj prognozi su rekli da će padati kiša.”
“Nije nego su rekli da je padati snijeg”, ispravi ga baka.
“Kiša.”
“Snijeg.”
“Kiša.”
“Lažeš!”
“Ti lažeš.”
Zar dvoje civilizovanih ljudi ne mogu međusobno da razgovaraju ni pišljivih pet minuta a da se ne svađaju? Kao da su te sitnice važne! Slučajno su na vijestima najavili sunčano vrijeme. Pouzdano znam.
Nije mi se više dalo slušati njihovu prepirku, pa sam otišla malo da prošetam po radnji. Onda sam ugledala nekog tipa, pa sam brzo potrčala nazad.
“Deda…”, rekoh i povukoh ga za jaknu. “Onaj tip te bulji.”
“Koji tip?”, upita deda.
“Onaj”, rekoh pokazujući prstom ka drugom kraju radnje.
“Ne upiri prstom”, reče Anna. “To nije pristojno.”
“Pa kako ćete onda znati na koga mislim?”
“Dobro pitanje”, reče Leni. “Ovdje je poprilična gužva.”
“Lendora, molim te…”, reče Anna, odmahujući glavom. Zatim se okrenu meni. “Možeš da ga opišeš, umjesto što pokazuješ prstom.”
“Dobro”, rekoh. “Onaj tip, što pomalo liči na tebe, deda, on te bulji.”
“Ne kaže se on te bulji”, reče mi Leni, bar dvadeseti put. “Kaže se bulji u tebe.”
Tada onaj tip priđe s drugog kraje prodavnice pravo do dede. Bio je visok i krupan. Od njegovog glasa odzvanjala je cijela radnja.
“Imaš Peytonovu vilicu i Peytonove oči, pa bih se mogao zakleti da jesi Peyton!” On pruži ruku i predstavi se. “Hauard Peyton iz Honolulua, Hawai.”
Nekoliko trenutaka deda je samo zurio. Zatim se trže. “Ne. Nemoguće. Hoćeš da mi kažeš da si ti moj rođak Hauvi Peyton?”
“Glavom i bradom. A ti si moj rođak Bucko, je li tako?”
“Rođak Bucko?”, rekoh.
“Sada me zovu John”, reče deda čika Hauviju.
Čika Hauvi prijateljski klepi dedu po ramenu. “Oslabio si otkad smo se posljednji put vidjeli. U to vrijeme si bio pravi debeljko.” Nasmijao se. “Pravi pravcati buca.”
Deda uvuče stomak i ispravi se.
“Moraš malo da vježbaš, Bucko!”, reče Hauvi.
“Vježbam”, reče deda. Imao je čudan izraz lica, kao da je odjednom poželio da je posrijedi neka greška. Kao da uopće nema nikakvog rođaka Hauvija, kojeg dugo nije vidio.
“Pa, možda treba malo više da vježbaš”, reče Hauvi.
To mi je čudno zvučalo, zato što je deda mnogo vitkiji od čika Hauvija, koji je sada počeo da obraća pažnju na nas.
“Dakle, Buckišu…jesu li ovi zgodni tinejdžeri tvoji?”
Deda reče:”Ovo je moja porodica. Moja žena, Ana…”
Čika Hauvi poljubi baki ruku. “Dakle, ti si dama koja je bucku ukrala srce.” Baka je izgledala kao da će povratiti.
“A imam i troje unuka”, reče deda. “Evy, Johnatan i Maggie. Ona je Maggie.”
“Maggie!”, reče rođak Hauvi. “E, to je lijepo ime!”
“Zapravo, zove se Margaret Ann”, reče deda, “ali je mi zovemo Maggie.”
“Margaret Ann!”, zagrme čika Hauvi. “Kakva slučajnost!”
Povukoh Seta u stranu. “Šta je to slučajnost?”
“To je kada se desi nešto što nisi očekivao.”
”Mi nismo očekivali čika Hauvija, zar ne?”
“Ne. Svakako nismo očekivali čika Hauvija. Ali to je prije iznenađenje nego slučajnost.”
Čika Hauvi nije bio sam. Upoznao nas je sa svojom suprugom Judorom, visokom ženom lutkastih usana i kose boje slame. “Ljubavi”, reče on, “želim da te upoznam sa svojim davno izgubljenim rođakom, Buckom Peytonom.”
“John…”, reče deda, sa usiljenim osmjehom na licu.
Deda doboko uzdahnu, a Judora oduševljeno reče:”Toliko sam slušala o tebi svih ovih godina, Bucko.”
“John”, ponovi deda. “Ja se zovem John.”
Judora se slatko nasmiješi i reče:”Baš šteta što ste izgubili kontakt kad se Hauvijeva porodica preselila na Honolulu. Znam koliko ste mu nedostajali.” Nakon toga ona uze baku za ruku i reče:”Osjećam se kao da smo i mi rodbina, a ti?”
Prije nego što je baka imala priliku da odgovori, prije nego što je uspjela da kaže: Ma, ne…uopšte se ne osjećam kao da smo rođaci. Zašto bi se itko normalan osjećao kao da je u srodstvu s vama i rođakom Hauvijem?, Judora oduševljeno nastavi:”Ovo je predivno. Mislila sam da više nemamo rodbine, kad ono…”
Baka pogleda u dedu, kad ja iznenada rekoh:”To je prava slučajnost.”
A još uvijek nismo upoznali sve rođake. Judora zviznu i odmah se pojaviše dvije djevojčice otprilike Isabelinih godina. “Maggie”, reče mi rođak Hauvi, “upoznaj svoje davno izgubljene rođake, Floru i Faunu Peyton. One su dobile imena po prirodnim ljepotama naših ostrva. I upravo ih tako i zovemo…naše Prirodne Ljepote.”
Počela sam da se smijem kao luda. Seto me lupi po glavi, a ja šakom zaklonih usta.
Judora nastavi da priča sa bakom i dedom, prepuštajući nas ostale Prirodnim Ljepotama.
Post je objavljen 14.07.2006. u 16:01 sati.