Od 1997., kad su se otvorila vrata prve visoko-školske ustanove u Šibeniku (iako je bivši dekan prije svog odlaska, a zbog isplaćivanja samome sebi jubilarne nagrade, lagao da je osnovana godinu prije), do dana današnjeg studenti nemaju ni studentsku menzu, a ni ono najvažnije – studentski dom! O ovoj tematici kroz sve ove godine objavljena su samo tri novinska članka, a niti jedna gradska vlast se do sada nije ozbiljno time pozabavila…
Pisalo se tako još 2001. o tome kako studenti u Šibeniku žive, bolje reći preživljavaju, jer uz plaćanje tadašnjih 150-200 DEM, cijena je u međuvremenu skočila na otprilike toliko eura, što u prijevodu znači da je stanovanje duplo poskupilo! Vrlo jednostavnom računicom ako na studiju ima najmanje 2000 redovitih studenata (a ima ih i više, ako se uzmu u obzir svi studenti na drugim studijskim grupama, pa ponavljači i apsolventi) i svaki mora platiti 100 eura za stan, vlasnici stanova u Šibeniku uberu manču od čak 200 000 eura mjesečno i to čistog profita, jer malo tko od njih prijavi svoje stanare i plati porez državi. To je gotovo 2,5 MILIJUNA eura ili 17,5 milijuna kuna, što bi opet bilo blizu 20% godišnjeg proračuna čitavog grada… Dakle to je samo novac od stanovanja studenata u lijepom našem Šibeniku, a hranu i ostale potrepštine, za koje studenti u Šibeniku godišnje ostave ukupno 50 milijuna kuna (dakle skoro pola gradskog proračuna) – uopće sad ne računamo!
I eto, nakon 9 godina egzistencije visokoga školstva i dobivanja Veleučilišta (za koje uopće nikome normalnome nije jasno zašto ga je Šibenik dobio, jer nema ni studentski dom, niti menzu, pa se samim time jedva može i nazvati studentski a kamoli sveučilišni grad), gradske vlasti se sjete da imaju studente! Da, dobro ste čuli, sjete se, jer za istu populaciju ljudi do sada nisu napravili gotovo ništa!
U Slobodnoj Dalmaciji, od 13. srpnja 2006. Jordanka Grubač piše o odluci vlasti da konačno studentima ustupe kakav-takav studentski dom. A još nedavno bilo je velike priče kako će studenti na korištenje dobiti čitav kompleks vojarni za studentski kampus – dakle predavaonice za fakultete, studentski dom, menze, itd, itd…. Tomislav Ninić je tada izjavio da je problem samo u vlasničkoj strukturi i da oni ništa ne mogu dok su vojarne vlasništvo ministarstva obrane. Sad više nisu, ali sada se obećanja zaboravljaju, jer se neshvatljivo ne razumije dovoljno važnost visokog školstva - unatoč pustim obećanjima i sugestijama resornog ministra Primorca o ulaganju u visoko školstvo. Ako one gore spomenute brojke nisu dovoljne, onda trebamo li o inteligenciji gradskih poglavarstava ovoga grada 1997.-2006. uopće razmišljati?
Evo što je teta Jorda napisala (tekst nije objavljen na netu, pa ga prenosimo u cjelosti):