2.5 milijuna godina pr.Kr., 17.sati
Polako je koračala nesigurnim koracima prema potoku, već 2 dana ona i njena djeca nisu okusili vodu niti hranu, bili su na uzmaku snaga. Ako sad ne popiju nesto ili ne nadju nekakvo sočno voće da malo povrate snagu umrijet će. Znala je to, iako svojim primitivnim mozgom koji je skoro pa potpuno nagonski, znala je da ako ne nahrani svoju djecu da ce i ona umrijeti zajedno s njom, i bilo joj je užasno zbog toga. Nije mogla podnijeti da ostane bez njih. Bila su joj sve na svijetu, i ako treba žrtvovat će sama sebe da njih spasi. Napokon su dosli do vode i krenuli je pit. Ona je i dalje čekala i gledala uživajući u samom pogledu kako se njena djeca valjaju u najvecoj blagodati prirode . Tad je začula šum u blizini. I nije bila jedina. I njena djecu su također čula te podigla svoja mokra lica da vide otkuda zvuk dolazi. Svi su uperili poglede prema grmu ispred njih.Tigar.Polako je izašo van, ležerno se postavljajući ispred njih, svjestan da će danas imati veliku gozbu. Ona i djeca su pretrnuli, znajući da će oni biti ta gozba, ukočili su se kao drva. Paralizirani strahom samo su stajali i gledali kako se veliki grabežljivac približava. Ona je samo stajala, nije ni pomišljala da bježi, da zovne djecu koju je tako voljela. Tigar se počeo sve više približavati djeci.Vidjevši to htjela je nešto napraviti, bilo što, samo da ih spasi. Jedna misao se javila, počela kružiti tom primitivnom glavom kao i tigar koji je nastavio kružiti oko njene djece zbijajući ih jedne prema drugima spremajući se da ih ubije jednim skokom. Pogled joj zapne za veliki komad kamena. Polako se približi kamenu gledajući kako se tigar i dalje približava njenoj djeci, prvi ispred svih bio je njen najmlađi sin,plavih očiju kao nijedno drugo njeno dijete, mišica nejakih i slabih ali uvijek prvog sa malo voća za jesti, približavao se djetetu kojeg je najviše voljela, makar nije htjela voljeti ga najviše ali nije si mogla pomoći, on je bio njena najveća sreća. U glavu joj navre krv, ne razmišljajući potrči po oveći kamen te ga baci prema tigru, pogodi ga sred leđa. Tigar jaukne, te režući odustane od djece i skoči prema njoj.Prestrašena počela se micati prema litici iza nje neznajući što da uradi, tada, malo plavooko dijete ponukano majčinim potezom takođe uze kamen i baci ga prema tigru. Kamen nit ne dođe do tigra no dovoljno da tigar na trenutak odustane od majke. Vidjevši to ostala djeca su uzela kamenje i počela su iz sve snage bacati prema tigru. Bacali su brzo i jako koliko god su mogli. Iako nijedan nije naudio previše tigar ovaj ipak ustukne prestrašivši se upornosti djece koja su ga nastavila gađati čime god su stigli. Tigar napokon pobježe. Djeca počeše skakati od sreće,bacati drveće u zrak, vrištajući, skakući, izvodeći akrobacije...Majka ih je gledala. Svi su skakali, veselili se osim jednog. Osim njenog plavookog djeteta. On je samo stajao i gledao prema putu kojim je tigar pobjegao...Vratit će se, i on to nekako zna pomisli majka i krene prema njemu.
Bitka, 1915. godina, podne
Sunce, to prekrasno sunce bijaše nam
danas, na ovaj veličanstven dan,
uskraćeno, od Boga uskraćeno
Zašto?Jer Bog ne želi okrvaviti
ruke svoje, na ovaj veličanstven dan,
kad sva protivnička vojska u svoj svojoj
veličanstvenosti bijaše,
poražena.
Bijaše to, Pirova pobjeda, nikakva
mizerna, demonska...
Sam Nečastivi bijaše tu, gledajuć,
svakog od nas promatrajući nas
kroz kaplje uzimajuć one što bijahu
Slabi...
Kaplje, koje okruživaše izmesarena tijela,
mrtva, živa i ona što bijahu..neznana
Kaplje što nit bijahu na zemlji, nit kaplje
što padahu na zemlju, već tmurne, okrutne
kaplje što uzrokovaše smrt, kaos, mržnju.
Magla. Žuta magla.
«Koliko smo ljudi izgubili naredniče?»
«Previše generale,prokleto previše da bi zauzeli ovo govno od litice koja ničemu ne služi.»
«Istina, naredniče, prokleta istina. I koja je brojka nakraju?»
«30.000 mrtvih, 120.000 ranjenih, a oko pola vojske leži negdje pravi se mrtvim...»
«Ako nas sad napadnu, najebali smo..»
«Istina...»
Ležao sam sam u blatu okružen raspadajućim tijelima svojih i neprijateljskih vojnika. Smrad truleži i zapaljenih tijela stopio se sa svjetlucajućom maglom koja nas je okruživala. Polako sam se iskobeljao ispod mrvtog tijela. Pogledao sam kroz okvire na mojoj gas-maski koju sam ukrao od neprijatelja. Bio sam jedini koji je živ. Barem na prvi pogled. Krenuo sam u potragu za preživjelima kroz svjetlucavu žućkasto-zelenu maglu. Plin, pustili su jebeni plin na ljude...gamad...
NACISTIČKI LOGOR,1942 god. 11 sati
«Ne želim više sudjelovati u tome Heinrich. Zar ne vidiš da je to pogrešno. Mi nismo doktori, mi ne doprinosimo razvitku medicine, ne dovodimo napredak u svijetu. Mi postajemo još gori. Mi postajemo mesari koji samo gledaju kako nebi sto bolje prodali svoju robu. Bila ona dobra ili ne. Postajemo trgovci ljudskim životima.»
«Ah mladi moj Jonasu, ti ne shvaćaš to zar ne. Zar ti mislis da ja ne vidim to. Da ne vidim da cijeli svijet postaje jedna velika trgovina ljudima. I da ce ljudsko meso u bliskoj budućnosti biti najskuplje na svjietu i najvažnije. Misliš da ne vidim da svaki dan kao kanibali hranimo se tuđom patnjom, tuđim grijesim, tuđim dušama. Mislis da to neznam. Znam. Ali ili je moj zivot ili je zivot ovoga Židova. Doktora je lako naći i uvijek će ga biti lako zamijeniti. Ali poslušnog doktora, eh sinko moj to je već malo teže. Zato ili ćeš igrati po Fuhrerovim pravilima ili ćeš ti postati to meso za klanje.»
«A što doktore Heinrich da ste vi na ovome stolu. Da u ovome trenutku polumrtvi gledate da dva doktora koji su se zakleli da će štititi život kako se spremaju da vas u polumrtvu stanju bez anestezije spremaju se razrezati sa jebenom pilom samo zato da vide kako to izgleda»
«Usrao bih se Jonasu. I srao bih dok ne bih umro. Ali ja nisam na ovome stolu. Jebe mi se iskreno. Rekao sam ti. Ili ja ili Židov. A ionako ih ima na bacanje. Tko će primjetiti da je jedan nestao. Ionako ih fuhrer do zadnjeg misli istrijebiti tako da ovome u stvari damo priliku da ne gleda kako cijeli njegov narod nestaje.A sad mi dodaj skalpel da vidimo kako ovome jadniku izgledaju organi nakon nekoliko dana izlaganja radijaciji»- Jonas je uzeo sklapel u ruke i krenuo ga dodati doktoru, ali zastade te pogleda starijeg čovjeka od sebe.
«Tko ce primjetiti, ha? A tko bi primjetio da ne nedostaje još jedan doktor. Sami ste rekli da nas ima na bacanje, a poslušnost se može lako uvježbati?»
Ležao sam na stolu u polunesvjesnom stanju jedva bivajući svjestan okoline. Osjetio sam kako mi medju nogama nakupilo nešto. Vlažno je bio. Pomislio sam, ili sam se usrao od straha, ili upišao, ili su mi ovi mesari nešto vlažno utaknuli u guzicu radi svojih bolesnih «znanstvenih istraživanja», bilo kako bilo znao sam da sutra neću doživjeti. Ali iako sam bio svjestan barem malim dijelom uma da ce me razrezati kao životinju ipak je bilo jebeno slušati neobičnu dramu koja se odvijala ispred mojih polumrtvih očiju. Dva doktora koja su pobila stotine, tisuće ljudi raspravljaju o etičkim normama...jebeno. A ti Mist jebeno čekaj da te izmesare u miru. Koji su mi kurac dali da sam sad ovako miran, baš mi puca kurac što će me rastrančirati. Ah, bilo je meni dobro u životu. Baš mi se jebe, jebe mi se....jebe....eh da doktor je skuzio da mi je upucao previše ovog jebenog morfija u organizam. Heh, trebam im da me jebeno raščetvore živog, a ovako ću barem na sat vremena još ostati živ ako ništa drugo, sat jebenih vremena.
«Doktore Jonasu, nadam se da ovo niste mislili ozbiljno.»- Heinrich je polako usutknuo pred opasnim pogledom Jonasa povlačeći za sobom skalpel koji je držao u rukama zauzimajući poluobrambeni stav.
«Pa doktore, ne mislite valjda bih ubio glavnoga Fuhrerovog doktora zbog jednog običnog Židova. Samo sam radio konstatacije zaboga miloga o tome kako danas život, ljudski premalo cijenimo.» Heinrich ga pogleda kockarskim pogledom proučavajući na Jonasovom opuštenom te nasmiješenom licu dali govori istinu ili ima nešto na umu.
«Hoćemo nastaviti, doktore?» upita Jonas.
Jebote, a već sam se ponadao da ću možda nekako izbjeći ovaj jebeni skalpel. Crni zastor je prekrio um.
Post je objavljen 13.07.2006. u 20:09 sati.