Smatra se da je Barbara Cartland jedna od najboljih svjetskih spisateljica romana (tako barem piše na poleđini romana). A "Duh ljubavi" je njena 500. knjiga i njome se uvrstila u Guinnessovu knjigu rekorda. Pročitala sam nekoliko njenih djela i iako njen stil pisanja nije tako loš, ne mogu priječi preko loše i isprazne tematike te prikaza likova.
Naime većina romana prikazuje prošlost Engleske u 18. ili 19. stoljeću. Uvijek postoji lijepa i mlada djevojka, koja živi u siromaštvu i zaljubljuje se u starijeg, iskusnog i zgodnog muškarca, za kojeg svi govore da je ljubavnik nad ljubavnicima i smatra se najpoželjnijim neženjom kojeg još nitko nije uspio uhvatiti. A onda se upozna s tom mladom ženom i nakon uobičajenih te površnih spletki i intriga, njih dvoje se nepovratno zaljubljuju, a kada ta djevojka naslijedi neke novce, te postane bogata i stekne neku tamo titulu više nema nikakvih prepreka da se njih dvoje vjenča. Knjige obično završavaju opisom prve bračne noći (naravno, djevojka je uvijek djevica!).
Konkretno u ovoj knjizi "Duh ljubavi", glavna junakinja Odella je vrlo plaha djevojka koja se stalno nečega boji i traži zaštitu od čovjeka kojeg voli, Michaela, koji ju brani od svih opasnosti na svijetu. Iako je ona tako plašljiva, zbog svojih plemenitih osjećaja, upušta se u pustolovinu s tim izuzetno privlačnim muškarcem, kako bi spasila svoju domovinu i živote mnogih engleskih vojnika. Naravno, u tome i uspijeva. Njih dvoje se zaljube i vjenčaju. Mislim da je ljubav u njenim romanima prikazana kao potpuni klišej, i da su knjige poput ovih razlog, zašto ljudi smatraju da ne postoje kvalitetni ljubavni romani. Jer ovo je samo jedan prosječan ljubić koji neće ostaviti nikakav dublji dojam na čitaču. Knjige se pišu zbog čitača, a ne da bi se dospjelo u Guinnessovu knjigu rekorda. Stoga je moj zaključak-važna je kvaliteta,a ne kvantiteta!
Post je objavljen 13.07.2006. u 13:06 sati.