Prije nego počnete čitat moj post oću da svi odete na Ivyn blog i pregledate njen post od 13.srpnja!!! Nešto što jednostavno morate vidjeti.
Danas sm imala prejebeni dan. Digla sam se relativno rano i za to je kriva Tea jer me probudila već u 11. Bila sam pospana jer sam noć prije gledala Oz , ali kad se treba klafrat nikad nisam umorna. Mami je danas bil ročkas pa je pala jedna torta. I onda... otišle smo Ivy & moja malenkost van. Dok sam ja čekala da se ona spusti iz zgrade počeo je ljetni pljusak pa smo se morale sakrit u kavanu (video zapisi navedena događaja na njenom blogu). Pa je prestalo pljuštit pa smo otišle do kule i tam smo se predozirale – na sreću nas nisu morali vozit u bolnicu jer je naša droga rock. Onda sam se našla s Teom i onda smo išle malo po gradu i onda smo išle u dm. Stavila sam si na zapešće to neko sjajilo i još uvijek nakon mnogobrojnog pranja ruku ono ne ide dolje – ja ga kupujem 100%. Vrnula sam se rano i onda . . . išla sam svirat. Bilo je prejebeno! Ne moje sviranje već to kaj sam opet svirala i kaj sam znala kaj ću svirat. Bed je u tome kaj ja zapravo neznam tablature pročitat i onda kad krenem da bum svirala bash bubnjeve nemam inspiracije, a nekad niti volje. E pa danas sam imala i svirajuć sam se oslobodila. Ljenost nije loša u malim količinama, ali kad te sputava u tome da radiš ono kaj voliš onda ti na kraju može biti samo žao kao što ja sad žalim jer sam da sam vježbala redovito mogla sam dosad imat puno bolji zvuk. Čula sam priče i o tom nekom kampu u kojem se uči svirat i ja bih stvarno htijela ić, ali nema šanse da pem. Zakaj? 1.to traje od 1.-6. 8. a ja tad imam ugovoreno hrpu pregleda (okulist, leće, ortodont), 2. moji mi vjerovatno to neće htjet platit (jer oni misle da je bezveze da oni ulažu u to, kad ja sama ne uažem sabe u sviranje), 3. to je za manje odmjesec dana – 100% su već i više nego popunjena sva mjesta u tom kampu... Prava je istina da me sram! Ima puno klinaca koji idu u muzičku samo radi 2 boda pri upisu u srednju i zapravo ne vole svirat i ić u glazbenu. Ali se meni koja sam oduvijek pričala kako obožavam bubnjeve nebi smjelo događat ovo što mi se događa. Ne ide mi... Voljela bih otići u taj kamp i naučit neke stvari – stvarno bih to voljela.... Ali neznam zaslužujem li to. Al od danas vježbam svaki dan – kunem se! Pa nisam se valjda odrekla svojih snova o tome da idem u ZG u dom i učim se npr. u MIOCu ili da idem u jezičnu gimnaziju u Koprivnici radi ničeg. Odabrala sam muzičku pod cijenu robovanja ovom gradu kojeg mrzim. I sad samo moram dokazat svima da to nisam učinila bezveze već znam što radim (iako neznam kaj radim jer Andy nikad nikam s tim bubnjevima neće dopjet). Slijedim svoju ljubav iako kuda će me odvesti neznam.