Toga sam dana šetala plažom, žalosna, jer nije bio uz mene. Dok je snažan vjetar nosio moju dugu plavu kosu, dok je moja bijela haljina lepršala u smjeru kojim je vjatar puhao, razmišljala sam kako bi bilo lijepo da i mene otpuhne, da me vjetar na svojim snažnim krilima odnese k mojem Fabriziu. Moja najveća želja tada je bila da ga vidim, da osjetim ugodan dodir njegove ruke, da osjetim slatki okus njegovih usana. A on je bio daleko, daleko, daleko...... Moj Fabrizio je otišao na poslovni put, a ja sam ostala sama. Prijateljice su me tješile, zvale me u šoping, no s njima je bilo samo moje tijelo. Moja duša i moje misli bile su na drugom kraju ove naše planete, tamo gdje je tog trena bio moj Fabrizio, u dalekoj zemlji koju su davno neki ljudi nazvali Amerika. I tako sam neprestano mislila na njega, pa i tog vjetrovitog dana dok sam šetala uz obalu mora. Neobične misli i ideje motale su se po mojoj glavi. Razmišljala sam da odem do najbližeg aerodroma i da kupim povratnu kartu za Los Angeles, i da ga iznenadim, da odem u tu Ameriku i bacim se u snažni Fabriziov zagrljaj. To bi bilo predivno, ali sam znala da nije moguće, jer bismo se mimoišli. Moj Fabrizio se idući dan trebao vratiti k meni, u ovu našu zemlju u kojoj smo se upoznali, u ovu zemlju u kojoj se rodila naša ljubav. Moj Fabrizio mi se trebao vratiti za manje od dvadeset i četiri sata, a meni je to izgledalo kao vječnost. Kad očekuješ sreću, kad očekuješ osobu koju ljubiš, osobu koja ti je važnija od tvojeg vlastitog života, svaka sekunda izgleda ti kao minuta, svaka minuta izgleda ti kao sat, svaki sat izgleda ti kao dan, a svaki dan izgleda ti kao vječnost. Znala sam da će se uskoro vratiti, moj Fabrizio, ali bilo mi je teško toliko ga čekati. Moje je srce izgaralo od želje da ga vidim, da ga zagrlim, da ga poljubim, da mu kažem koliko ga volim i koliko mi je nedostajao tih nekoliko dana što ga nisam vidjela. Svakoga dana čuli smo se putem telefona, slali smo si romantične esemesove, dopisivali smo se putem interneta, no jedan zagrljaj vredniji je od milijun riječi koje netko može izgovoriti ili napisati olovkom na običnom listu papira.
Gledala sam u more i pitala se što moj dragi sada radi u domovini milijuna Amerikanaca. Stoji li on uz ocean, kao što sam ja tog trena stajala pred ovim našim plavim Jadranom? Skinula sam svoje bijele sandale s visokom petom i ostavila ih na pješčanoj plaži. Napravila sam nekoliko koraka i osjetila kako su moja stopala ušla u to beskrajno plavo more. Valovi su polako smočili moju bijelu haljinu, no mene to nije spriječilo da uđem dublje u morsko plavetnilo. Ušla sam u vodu do koljena i nasmijala se. Zamišljala sam da i moj Fabrizio, tamo negdje u dalekoj Americi, sada stoji u oceanu. Ako je tako, onda smo i nas dvoje povezani, jer stojimo u beskrajnoj vodi koja nas veže iako smo bili na različitim krajevima naše planete. Tako sam se tješila. Možda se nekom to čini kao glupost, no to je bila moja mala, slatka glupost, koja je u veliku čežnju koju sam osjećala unijela nekoliko kapi zadovoljstva. A onda ..... odjednom sam čula ugodan muški glas iza svojih leđa kako izgovara moje ime. Okrenula sam se i nisam mogla vjerovati da ga vidim. Nisam mogla vjerovati da se moj Fabrizio vratio dan ranije iz Amerike i da sada stoji ispred mene. U prvi tren pomislila sam da je to samo iluzija, poput oaze koju iscrpljen i žedan putnik vidi usred pustinjskog pijeska, iako je tamo nema. No, ovo nije bila iluzija. Moj Fabrizio se stvarno vratio. Znala sam da je stvarnost onog trena kad sam ga zagrlila i poljubila u njegova fina, meka usta..... Dragi moj Fabrizio, volim te, ljubavi moja jedina!
Post je objavljen 12.07.2006. u 20:09 sati.