Probudih se noćas nakon neobičnog, uznemiravajućeg sna. Usnula sam da sam dobila njegovo pismo u kojem me ostavlja zbog druge ženske i tada sam se probudila. Srećom, bio je to samo san, tek obična noćna mora koja nije vrijedna ni trunka pažnje. Jer ja znam da je on uz mene, da leži pokraj mene i spava s predivnim osmijehom na licu. Moj Fabrizio, tako ga volim. Volim svaki trenutak koji provedemo zajedno. Volim svaki naš zajednički razgovor, svaki njegov pogled, svaku riječ koju mi uputi, svaki njegov dodir. Volim kad me ljubi, kad me miluje, kad mi šapće nježne riječi. Volim svaku njegovu romantičnu gestu, svaku šalu koju mi kaže, svaki sms koji mi pošalje. Volim njegovu kratku smeđu kosu, njegove predivne zelene oči, njegov očaravajuć osmijeh, njegovo atletski građeno tijelo.... Volim ga, mojeg Fabrizia.
Ipak, znam da život zna ponekad biti okrutan! Znam da Sudbina ponekad zna biti "zločesta" i poigrava se sa našim životima. Tko zna što će se dogoditi? Hoće li moj Fabrizio uvijek biti uz mene, ili će se naši životni putevi jednoga dana razići, bez ikakve najave.....
A što će biti onda, ako se to dogodi? Ostat će samo sjećanja, uspomene na predivne dane koje smo zajedno proveli ja i moj Fabrizio, moj dragi slatki Fabrizio. A što ako ga zaboravim? Što ako dobijem Alzheimerovu bolest i izgubim sva sjećanja, sve uspomene? Što ako više neću znati tko je moj dragi Fabrizio? Što ako prođem ulicom kraj njega, i ni ne pogledam ga jer mislim da je on tek obični stranac koji se našao na mom putu, u istoj ulici kojom koračam laganim koracima jedne dame? Što ako ga zaboravim.....
Strašne su to misli koje su me mučile nakon sna kojeg sam usnula. Ustala sam da popijem čašu hladne vode iz svoje kristalne čaše. Tako je ukusna, osvježavajuća. Vratih se u krevet kraj svojeg Fabrizia. Zagrlio me i poljubio i rekao mi: "Volim te, ljubavi moja! Nikada to ne zaboravi!"
A ja mu odgovorim: "Neću zaboravit! Nikada! Nikada, pa ni onda!"
Post je objavljen 12.07.2006. u 20:06 sati.