Pratim ovih dana polemiku oko povlaštenog upisa djece branitelja na fakultete.Čuju se različiti argumenti. U javnosti se stječe dojam da su branitelji privilegirani, kako uživaju dobre mirovine i razne druge povlastice. Rekao bih - kako koji!
Naša dična vlast braniteljima daje kvazi povlastice. To što će se neko dijete branitelja na ovakav način upisati na fakultet, neće mu biti neka prednost u životu. Meni je prijemni ispit na fakultetu bio samo jedan promil rada i vremena onoga što sam kasnije sve morao svladati do diplome. I što onda vrijedi tom novopečenom studentu sam čin upisa, kada ga pravi izazovi tek očekuju. Ovako je samo mogao navući gnjev nekoga koji je zbog ovakvog zakona ostao ispod crte.
Nikada to posebno ne ističem ali u krajnjem slučaju zašto ne bih rekao riječ-dvije o tim stvarima. I ja sam bio branitelj. Od početka 1992. do kraja 1996. Nisam dragovoljac niti invalid. Nisam član niti jedne braniteljske udruge. Šta će mi to? Dakle, kakva su moja prava kao branitelja?
Nekoliko godina nakon rata sam bio oslobođen plaćanja participacije za neke zdravstvene usluge. To je ukinuto već odavno. Priznat će mi se dvostruki staž, pa ću moći 4 godine ranije u mirovinu. Ako se i to ne izmjeni do moje penzije. Kad sam kupovao auto, nisam morao platiti PDV. Ali kako sam morao iskoristiti tu povlasticu da mi ne bi propala, banka mi je nabila takve kamate na kredit, da sam joj morao vratiti višestruki iznos od onoga na što se odnosila moja "povlastica". Prije nekoliko mjeseci sam dobio obavijest o bodovima za dionice. Koliko čujem to i neće imati neku veliku vrijednost. I to su sve moje povlastice.
A povlaštenih branitelja ima, i to popriličan broj. Bolje je u današnjoj Hrvatskoj biti "invalid i dragovoljac Domovinskog rata" nego doktor nauka. Najbolje prolaze oni najbahatiji i najprimitivniji. Nitko im se ne želi zamjerati. Vrlo često šef lokalne organizacije HVIDRE je glavni šerif u gradu. Njemu je sve dopušteno, petlja se u sve i svašta, obično nema ništa u glavi, ali zato posjeduje arsenal oružja, s kojim vrlo rado rješava probleme.
Jesam li ja kao "običan branitelj" jednak takvima. Naravno da nisam ! Hvala Bogu da nisam .
A opet s druge strane, jesmo li bili jednaki u ono vrijeme kada je trebalo odlaziti na bojište ?
To nije bio moj rat .Mrzim rat i oružje više od bilo čega. Uvijek sam bio za mirno rješavanje bilo kakvog konflikta. Ali kad sam dobio poziv, odazvao se bez premišljanja. I prošao ratišta od Velebita do Konavala.
Mnogi moji tadašnji "prijatelji",veliki Hrvatine, mahom poklonici "Stranke pečenih volova" su se umorili od mahanja zastavama i pjevanja domoljubnih pjesama, pa nisu imali više snage za odlazak na bojište. Oni su se "snašli" pa nisu morali ići.
Grijali su se uz tople guze svojih žena i ljubavnica. Hrvatine!
Život je pun nepravdi. Današnji osamnaestogodišnjaci su se prvi put suočili s njom. I dobro je da su digli glas. Neka se mladost bori za svoja prava. Da svi budemo jednaki.
Ali na žalost nismo svi jednaki. I nikada nećemo ni biti. Uvijek će biti "jednakijih".
Post je objavljen 12.07.2006. u 10:54 sati.