Marketing
budeći se jutrima sa krvavim suzama u očima,
sa kamenom u grudima bez snage da vrištim od bola,
razmišljam o onome što me progoni.
snovi su naš križ. ono što nosimo na leđima godinama,
ma da nemamo snage da se pomaknemo sa mjesta.
i sve se čini jednakim, kao da se ne mičemo s mjesta,
a zapravo upadamo sve više i više u ponor.
i nema izlaza. utroba nam je izgrižena čežnjom za nedostižnim,
srce je prepuklo od želje za povratkom na staro, a duša je napustila tijelo
i sad smo prazni iznutra. ono što nas je na početku opčinjavalo, sada nas ubija.
ono za što smo nekad živjeli, sada nas tjera u smrt. sve se okrenulo naopako,
sve je krenulo na gore, a što je najbolje, više nema povratka.
Post je objavljen 11.07.2006. u 23:05 sati.