Krenule smo rano i doručkovale u vozu. Bila sam strašno impresionirana vagon-restoranom. Čim smo donijele hranu u kupe, htjela sam da idem po još. Anna. Hermiona, Amanda i Isabel su sjedile u redovima ispred, tako da sam maltretirala Leni. ''Hajde, Leni...hajdemo opet u vagon-restoran.''
''Ja još jedem'', reče mi ona, ispijajući ostatke soka.
Ćutala sam nekih dva minuta. Zatim sam upitala:''Jesmo li skoro stigli?''
''Ne, nismo skoro stigli. Nismo čak ni blizu. Do Washingtona se putuje skoro četiri sata, zato bolje uzmi da gledaš knjige, da crtaš ili da se nečim zabavljaš.''
Izvadila je svoju video igricu. Ali čim je počela da igra, ja rukom pokrih ekran. ''Hoćeš li me sad odvesti u vagon-restoran?''
''Ako te odvedem, hoćeš li me ostaviti na miru?''
''Naravno, Leni!''
Vagon restoran je bio tri vagona dalje. Već sam naučila da otvaram vrata između vagona, udarajući nogom po pločici na kojoj je pisalo otvori vrata. Svidio mi se jak nalet vazduha dok sam prelazila iz jednog vagona u drugi. ''Ovo je baš zabavno, Leni! Voljela bih da se svaki dan vozim vozom!''
''Pa, u Londonu se vozimo metroom'', podsjeti me ona.
''Ali u metrou nema vagon restorana, sjedišta nisu mekana i kad pogledaš kroz prozor, sve je mračno.''
''To je zato što se metro nalazi pod zemljom.''
''Au, Leni...to nisam znala!''
''Pa, sad znaš.''
U vagon-restoranu sam kupila bananu, čips i sok. Dok je Leni plaćala, ogulila sam bananu i ugurala polovinu sebi u usta. Obrazi su mi se naduli i uopšte nisam mogla da pričam. Onda sam tražila da sama nosim malu kartonsku kutiju u kojoj su se nalazili ostatak banane, čips i sok. Ali dok smo se vraćale u svoj kupe, voz se zanio i izgubila sam ravnotežu. Pala sam jednoj ženi u krilo i ispljunula joj sluzavu, napola sažvakanu bananu na kostim.
''Bježi od mene!'', viknu ona. ''Skidajte je s mene!'' Gurnula me je s krila kao da sam neki slinavi pas, ili nešto još gore. ''Ohhhh'', zakukala je. ''Pogledaj šta si uradila. Upropastila si mi kostim!'' Okrenula se ka čovjeku preko puta.
''Pogledaj ovo! A ja imam sastanak u Bijeloj kući!'' Zatim bijesno pogleda u mene. ''Znaš li tko stanuje u Bijeloj kući?''
''Predsjednik'', rekoh.
''Tako je! I da znaš da ću mu reći odakle mi ove fleke na kostimu.'' Ona skoči i odmaršira do zadnjeg dijela vagona, gdje se nalazio toalet.
''Recite mu da je to banana'', doviknuh. ''I recite mu i moje ime. Ja sam Margaret Ann Peyton, ali može me zvati Maggie!''
Leni me je zgrabila iu povukla na naše mjesto. Poslije joj više nije palo na pamet da me vodi u vagon-restoran.
Kad smo konačno stigle u Washington, najprije smo posjetile Zavod za štampanje novčanica. U grupi je bilo dvadesetak ljudi. Djevojka koja je bila naš vodič zvala se Rose (kakva slučajnost). Imala je tamne oči, žućkastu kosu i krupne zube.
Prije nego što smo zvanično krenuli u obilazak, Rose nam je ispričala šta ćemo sve vidjeti. To je nazvala zanimljivim podacima.
''Zanimljivi podatak broj jedan'', reče Rose. ''Zavod za štampanje novčanica proizvodi 37 miliona novčanica na dan, u vrijednosti oko 696 miliona dolara.''
Digoh ruku i upitah:''Jesu li novčanice isto što i kinte?''
Rose reče da jesu.
Neki mladić dobaci:''Može li lova?'' Nekoliko ljudi se nasmijalo.
''Pa, da'', reče Rose. ''Neki ljudi ih nazivaju lova ili keš.''
''A šta je sa zelembaćima?'', upitah. ''Tako ih zove Isabel.''
Ovoga puta su se svi nasmijali. Ali Rose je nekoliko puta pogledala na sat i zamolila cijelu grupu da sačekaju sa pitanjima i komentarima dok ona ne završi sa svojim zanimljivim podacima. Onda nas je provela kroz detektor. Pitala sam da li sad ulazimo u avion. Rose je objasnila da ne ulazimo u avion, ali pošto je ovo vladina zgrada, moramo da provjerimo da li netko ima oružje.
''Oružje?'', uzviknuh, baš kad je Amanda aktivirala alarm. Nitko ne bi obratio pažnju na to da ja nisam viknula: ''Am? Zar ti nosiš oružje?'' Tada su se svi okrenuli.
''To je samo metalna kopča na njenom kaišu, pileći mozgu'', reče Leni.
Rose duboko uzdahnu i još nekoliko puta baci pogled na sat. Još uvijek se smiješila, ali nije više izgledala raspoloženo. Povela nas je dugačkim hodnikom. Svakih nekoliko minuta zastajali smo ispred staklenih vrata koja su vodila u prostorije gdje se proizvodi novac. Progurala sam se naprijed, provlačeći se ostalima između nogu, da bolje vidim. Zatim sam mahnula radnicima kroz prozor. Pjevušila sam: ''O, pare, pare, pare...volim pare, pare, pare...''
Leni je izgledala kao da ne može da vjeruje da je Isabel pomislila da je dobra ideja da me dovedu ovamo.
Vidjeli smo kako se novac štampa, siječe, slaže i prebrojava. Pri kraju obilaska Rose me je pozvala da idem kraj nje, pošto sam bila toliko oduševljena. ''Volim pare!'', rekoh joj.
''Pa, onda si došla na pravo mjesto'', reče ona.
''Hoćeš da vidiš moje?'' Izvadih svežanj Maggienih kinti iz džepa. ''Sama ih pravim. Prilično su dobre, zar ne?''
''Mhm...sjajne su.''
Tada Rose upita da li imamo još nekih pitanja. Prva sam podigla ruku. Rose nije izgledala baš oduševljeno, ali nije imala izbora. Morala je da me prozove.
''Još uvijek mi nije jasno kako dobijate toliko odjednom'', rekoh.
''Toliko...'', Rose je zvučala zbunjeno.
''Para!'', viknuh.
Isabel se ubacila u razgovor, pokušavajući da joj objasni. ''Maggie je veoma radoznala kad je novac uz pitanju. Mislili smo da će, ako je dovedemo ovamo...''
''Čula sam šta ste rekli'', reče Rose. ''Ali netko mora da joj objasni kako stoje stvari.''
''Ja ću joj objasniti'', reče jedan visoki čovjek sijede kose. ''Prije svega, djevojko, moraš dobro da se obrazuješ. Onda, kad odrasteš, treba da nađeš dobar posao. Zatim treba da štediš od svake plate. Treba pažljivo da ulažeš. Da ga pustiš da se množi. Tako ćeš, uz malo sreće, kad dođeš u moje godine, imati lijepu svoticu za stare dane.''
Grupa je aplaudirala.
Ali ipak nisam bila zadovoljna. ''Ili netko ti ga jednostavno može dati'', rekoh.
Ljudi počeše da se došaptavaju. Čula sam kako netko kaže: ''Ta klinka je nedokazna.''
Tada Rose objavi da sljedeća grupa upravo započinje obilazak i da mi možemo da odemo do prodavnice suvenira.
''Prodavnica suvenira?'', reče Anna. ''Jeste li znali da ovdje postoji i prodavnica suvenira?''
Leni samo zastenja.
Post je objavljen 11.07.2006. u 19:57 sati.