I tako ja jedne večeri prolazim kraj željezničkog kolodvora. Ispred njega sjedio je jedan čovjek. Ono što je imao u ruci bila je boca vina.
I možda bi prošao kraj njega kao mnogo puta prije u sličnim situacijama, no nešto mi je govorilo da idem k njemu. I tako sam ja krenuo.
Upoznao sam čovjeka u punom smislu te riječi. Čovjeka kraj kojeg svi prolaze kao kraj groblja. A on niti jednim svojim djelom nije to zaslužio. Nisam ni mislio koliko će me jedan takav susret obogatiti. Naučio me da gledam čovjekovu nutrinu, naučio me da najveće ljudsko bogatstvo leži u srcu. On, čovjek kojeg je slomila nevjerojatna tuga postao je putokaz. Jedino što njemu treba jest da ga netko sasluša, da mu netko progovori najobičniju riječ. A ljudi ga ostavljaju. On ostavlja ljude. Odlazi u neke svoje svjetove, koristi svoj lijek za tugu. Alkohol. Skloni smo osuditi, ali nismo skloni primiti nečiju ruku. Skloni smo biti tužni, ali teško nam se nasmiješiti. A ja se opet pitam svakoga dana: otkud meni toliki darovi? Svatko od nas je dar, vrlo jedinstven.
I čovjeka sa bocom u ruci čeka mjesto u raju. On pripada Kristovim malenima. Hoću li ja uspjeti njega odvojiti od boce? Jako teško. Ja mogu biti ovdje za njega. Ja mogu moliti za njega, i tu i tamo kad ga sretnem s njime porazgovarati. Vjerujem da svatko od nas tu i tamo sretne takvog čovjeka. Neka nam ljubav bude iznad osude. Neka naš život bude za Kristove malene, one koji su prezreni i odbačeni. Njima je Isus najpotrebniji.
Post je objavljen 11.07.2006. u 14:30 sati.