Ponovno me obilazi tuga. Nedostajanje. Pa kud opet?
Ovoga puta je drugačija, znam u dan koliko će trajati. Znam da je u nju utkana radost. Radost pripadanja. Radost što postoji netko koga čekam. Cijeli sam život nekog čekala. Pa i sada. A dobro, valjda je to moj put. Valjda ja to baš tako, moram. To je moja sudbina.
Može li u tuzi biti nečeg radosnog?
Može. Spoznaja da neće vječno i spoznaja da ovaj puta znam točno koliko će.
Malo nedostajanja ne šteti. Ono povećava čežnju, dobre nemire, strasti, i ono slatko iščekivanje. Kad se datumi križaju i noći isplakuju. To je to. To je taj davno zaboravljeni osjećaj. To je onaj nemir što me nekada nosio. To su oni osjećaji koji su mi davno bili prikazani. To su neki snovi davno odsanjani.
Kada Tvoj neko... ode. Na kratko. Dugo. Ma uvijek predugo. Kada nema tog izravnog kontakta. Kada nema osmjeha, ali znaš da dolazi i da se vraća. Uvijek isponova, nadam se.
Glava je teška. Oči kupaju suze. Umor se cijedi iz mene.
Turobnost pogleda na sat. Kao da će to nešto promijeniti. Sati su ipak smo kratke mjere vremena što je preda mnom. Radi se o danima, tjednima... trebati će to izdržati.
O, suze. Evo vas natrag. A evo i mene. Družiti ćemo se mi još. Tek je počelo.... danas.
Post je objavljen 11.07.2006. u 13:38 sati.