Oni koji me čitaju mogu primjetiti da je ovaj post malo drugačiji od drugih. Sve je počelo kada sam imala 2 godine. Tek smo se vratili iz Češke (zbog rata) i već je bio moj rođendan, nije da se sjećam, ali tu su slike! Nisam znala nikog u Hrvatskoj. Prijatelji mojih staraca imali su bebu mojih godina pa su se počeli više družiti. Bili su nam susjedi, i živjeli nekih 50 m od nas. Početaka se nesjećam, ali imam ju na slikama svakog rođendana. Kada smo porasle prijateljstvo se održalo, ili bolje reći rodilo jer onakvi mali nismo bili svjesni što to znači. Svaki dan smo bile vani, tipična djeca, igrala se od jutra do mraka. Onda smo porasle još malo ii dšla je škola. Nisu je smjestili samnom u razred. Imala sam drugu kao najbolju prijateljicu, jer se nismo više viđale, no ljeto je bilo naše doba godine. Često smo se zajedno smijale starim slikama, modi onih godina i svemu tome. Rješavale smo si probleme koliko ih je onda moglo biti. Voljela sam ju jako jer je bila jedna prekrasna osoba! Zabavna, iskrena, pomalo tvrdoglava, ali moja najbolja prijateljica! Stalno smo odlazile na kupanje, vozale se biciklima, lagali starcima i izvlačile se jedna na drugu. Ona mi se smijala kad sam prvi puta pala s bicikla! Ona je bila samnom kad sam treći mlječni zub pokušavala izvadit forom konca i vrata, ali vrata su se otvarala u suprotnu stranu! Bila sam s njom kad je dobila ćuku, malog preslatkog! Bila sam s njom kad je plakala, kad je bila dolje, uvijek sam bila tu i bila užasno tolerantna. Čovjek u bedu zna svašta reći i napraviti, a da to ne misli. Trpila sam sve to. A kada sam ja bila u bedu i trebala nekoga, uvijek bi ona bila uz mene! Bila sam s njom kad je slala poruke svom budućem (sada bivšem jel) prvom dečku. Išla sam sa svojim dečkom zajedno van s njom i njezinim jer ju je bilo sramota.....itd..... Bila je dio mene. Znale smo se i posvađati, naravno, ali brzo bi se pomirile. No svaki put kad bi bila ozbiljna svađa, krivi su bili tračevi. Mrzim ih. Meni su tračali o njoj, ali ja nju poznam, i znam što bi rekla,a a što ne, i nisam im vjerovala. No jednom su slagali njoj. Oni. A ona je povjerovala. To me slomilo.... Ona vjeruje NJIMA. Osjećala sam se izdano, razlomljeno, šugavo.... Nije me htjela ni saslušat, nisam joj mogla prići... Kada je shvatila da griješi došla je do mene, tada mi nije bilo bitno što se nije ispričala, nego samo što je opet tu! Prihvatila sam ju. A sad se pitam jesam li trebala. Jer osoba koja je povjerovala u tu priču, da sam krivac JA, to može biti netko sporedan, ali osoba koju znam cijeli život?? Krenuli smo i u srednju školu. Tu su se naši putevi razišli. Ne tražim krivca, iako sam svjesna tko je, ali nikada neću znati zašto me morala opet slomiti, opet sam prolazila kroz pakao, dok se ona smješila ja sam krvarila iznutra... Još uvijek ju smatram djelom sebe, i sad kad se ponaša prema meni normalno koliko može, ja ne mogu spustiti zid koji sam samo za nju ogradila oko sebe. Ne mogu to proći opet.... Toliko se stvari nakupilo u meni, toliko joj toga želim reći, da ju volim i da ju smatram velikom osobom, i da..... Ma nije važno, da i pročita ovo ne znam bi li se preoznala... Iako rijetko kad pričamo, dala bih ruku za nju.... Znam da svari među nama nikada neće biti iste, niti se više trudim da budu. Oprostila sam joj, ali nisam zaboravila, ne mogu i ne želim zabpraviti.... Toliko o drugoj prilici.... No to sve ovisi o ljudima....
Ae pozZ, ne morate komentirat ovo, napisano je meni za dušu....
Post je objavljen 11.07.2006. u 09:53 sati.