Nekada dok sam bio mlađi i dok sam razmišljao o smislu postojanja, došao sam do slijedećih zaključaka:
1. razmnožavati se i održavati broj
2. unaprijediti civilizaciju
ad 1. pod ovim je uključeno sve što rade biljke i životinje: žive, jedu, spavaju, razmnožavaju se, prilagođavaju se uvjetima i okolini,
pokušavaju održati ravnotežu u prirodi;
ad 2. kroz razvoj kulture, znanja, doprinosom svakog pojedinca sa svim njegovim specifičnostima i jedinstvenim vrijednostima.
Ovaj razvoj obuhvaća materijalni nivo, kao i duhovni, mentalni, intelektualni te svaki drugi koji percipirate.
Sada, kada sam stariji i iskusniji, moji spoznajni potencijali nisu došli do novih ideja o smislu postojanja. Ono što sada primjećujem su iskušenja koja nam odvlače pozornost od naše uloge na zemlji.
Većina tih iskušenja su sasvim sigurno opisana u vjerskim knjigama, no samo da podsjetim na neka od njih. Egocentričnost, sebičnost, lijenost, pohlepa, zavist, neumjerenost, dalo bi ih se nabrojati još, a kombinacijom nabrojanih dolazimo do mnogih drugih.
Zapadna civilizacija kroz svoj razvoj i ciljeve potiće iskušenja i čak ih prikazuje kao vrijednosti. Kršćanska crkva koja bi trebala biti nosilac otpora, samo se formalno i deklarativno bori protiv toga, a zapravo je sljedbenik istih kvazivrijednosti.
Pojedince koji se odupiru ovakvom načinu života doživljavamo kao čudake, neprilagođene, pa čak i poremećene.
Post je objavljen 11.07.2006. u 09:27 sati.