Jednom su anarhistu, vrhunskom trockistu, jednom rekli da je svijet siguran samo na planetu Rivera. Nije se bojao, dok je svijet slikao puškama i barikadama. Pa ipak je pao, u starim danima, postao žrtva strasti. Jedan je Lav Trocki, u Meksiku, na kocki, izgubio život, ali dobio Fridu. Što će mi noge, kad imam krila, Frida se na svoj račun šalila. Kako je živjela, tako je ljubila, na planetu Rivera.
Noći punog mjeseca su teške. Ispunjene duhovima. Slikama koje vrište. Ljetnim vrelinama. U pola tri noću, razmišljam tko je sve trebao biti budan. Morao. Nikog nema, osim nas u tuđim tijelima, koja žuljaju. Neudobna su. Smetaju. Veličina baš ne odgovara. Odjeća koju predugo nosite, ali vam nikada nije stajala kao salivena. Ne kao ruka u rukavici, gdje svaki prst ima svoj vlastiti kaput. Noći su uvijek na smetnji, rekao bi pjesnik i bio je u pravu. Utišaju se zvukovi, iz tame izrone likovi i svaki istrese svoju vreću bez dna. Podnosim bez upadica te njihove monologe, jadikovke bez smisla o vremenima, ljudima i običajima. Na mjesečini što razara svi hoće svojih pet minuta, kao da noć traje vječno. Nemaju obzira što amputirani udovi svrbe, što odsječeni prsti imaju fantomsku bol u nekom paralelnom svemiru.
Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.
Ovdje, samo sam jedan od neprilagođenih, koji se izgovaraju na nesanicu. Od onih sam koji neprestano odgađaju trenutak, kada će konačno kupiti boje i kist i početi slikati. Izgovaram se, da zalihe slika u glavi ne mogu presušiti. Dani sustižu jedan drugog, prekratki, površni kako to stvari i horizonti mogu biti na jarkom sunčevom svjetlu.. U prolazu otkidam komade ljudi, krajolika i događaja i gutam bez žvakanja. Nemam vremena, sve dok ne padne noć. A onda, borim se s bojama, okusima i mirisima. Kao radoznali kuhar, slažem gorčinu sa slatkim, trpke okuse uz kisele osmijehe koji samo trebaju drukčiji raspored na tanjuru. Noću, pravim modne revije za samog sebe, na pozornicu izvučem najsjajnije osmijehe, najtoplije zagrljaje, najsmjelije snove. Puštam ih da paradiraju, okreću se odvažno oko sebe i ironično osmjehnu na odlasku. Moja je modna revija za samo jednog dizajnera. Jednog gledatelja. Jednog kritičara. I nisu svi ti likovi blagonakloni po definiciji, makar izviru iz mene samog. Ljute se i guraju svoje osobne favorite, svaki od njih ima svojega Diega Riveru. A ja, ja bih bio Frida. Ionako ne volim grandiozne stvari, ne pravim murale u svakodnevnom životu, tek igram neki od likova na njima.
Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.
Ali smrt nikad ne pleše uz moje uzglavlje. Smrt je na planetu Rivera zabranjena, a ja znam da ću kao Metuzalem živjeti vječno. Pa ipak i sam noću slikam vlastite portrete, a neki su zaista teški za gledanje. Na nekima nosim Lenjinovu kapu, možda sam u prijašnjem životu bio na barikadama kod Zimskog dvorca, komunist i anarhist. A danju se priključim tihoj, trpećoj gomili i šutke gutam slobode i čari kapitalizma. U nekoj Mefistovoj ponudi bih možda i izabrao kožu Nelsona Rockefellera, umjesto najamnika-muralista Diega. Ne znam. Ali, da stvarno mogu birati, ja bih bio Frida. Ne podnosim bol, ne uživam u njemu, ali da moram birati, nikad ne bih izabrao odsustvo patnje, mumificirane osmijehe i ravne crte umjesto sinusoida. Radije bih cijelu paletu osjećaja, koji žuljaju kao kamenčić u cipeli, kao nova odjeća i cipele Huckleberryja Finna.
Netko je noćas trebao biti budan. Ali, mi ionako pričamo u slikama, a moja su platna razbacana posvuda, iako se ne mogu uokviriti. Svoja platna vješam na vlastiti zid, s kojeg možda otpada žbuka, kojeg nijedna poštena, bogataška obitelj ne bi željela oko vlastitog dvorca. Moj zid nikada neće biti u modi. Baš kao niti njegov brat-blizanac uz željezničku prugu, na kojem najljepše grafite slikaju anonimci. Poput zida sam uz kojeg prolaze automobili, užurbani prolaznici koji kasne na autobus ili vlak i dostava Hrvatske pošte. Moj zid, baš kao i ja, živi u prošlosti. Na njemu je staromodna petokraka, a kukasti križevi još nisu u modi. Ovaj je zid lagan kao pero i često se noću digne u zrak, visoko iznad vlakova i usnulih zgrada. Gori u zraku kao baklja, kao krevet sa umjetnicom slomljenih kostiju i nesalomivog duha.
Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.
Ostalo je još samo malo vremena, dok se okrugli Mjesec ne povuče pred nasrtljivom svjetlošću dana. Ljeta su drska, bez razumijevanja za ljubitelje noći. Ona guraju svoja praskozorja, koja ionako nitko ne dočekuje budan. Čemu ljepota, ako je nitko ne gleda? Zašto prosipati svjetlost i krasti noć što traje prekratko? Baš kao Frida, svakim novim danom umiremo po malo. Ali, tek rijetki znaju, da se noću vrelo ponovno puni vodom. Životom. Svaka slika, svaka mjesečeva zraka odnosi godine i vraća ih obnovljene, bogatije. Neki će zlurado, drugi potpuno ravnodušno, nalijepiti etiketu sa brojem godina. Reći će - doživjela je tek četrdeset sedam. Ali, baš kao i sve drugo u ovom dijelu svemira, vrijeme nije puki matematički zbir. Nečiji život stane u šalicu čaja, a druge ne mogu obuzdati desetine knjiga. Na planetu Rivera se život zbraja i oduzima svake noći. Dok stojim, prazan i pun istovremeno, pred izvorom i ušćem u jednoj točki, plačem i smijem se, krvarim i oživljavam po stotinu puta. I ne prestajem se čuditi. Šteta što vi ove noći mirno spavate, ne sluteći što ste sve propustili, prespavali...
Ali, još nije kasno da se probudite. Da ulovite sljedeći šatl u pravcu mjesečine. Da ste budni, da ne spavate, i vi biste bili kao Frida.
Post je objavljen 11.07.2006. u 04:07 sati.