Pitalo me ovdije svojevremeno zasto alkool, a lijepo kaze ona narodna “ne prčkaj po govnu pa nece ni da zaudara”. Al ne, moraju oni. I eto smrada. Reko onomad Alan Watts: “Nisam alkoholicar, samo se bas i ne volim trijeznog.” Sto nije razlog zasto ja pijem (kad sam vec krenuo s citatima, treba se prisjetiti i Bore pa napomenuti i da nije ni ona kriva zbog mog piva), ali dopada mi se recenica pa sam morao iskoristiti priliku da je citiram. Daleko od toga da nema nesto u tome da sam skloniji izvodjenju budalastina naćefleisan, nego trijezan i da mi je prilicno draga ta strana moje pijane licnosti, ali sklon sam ja izvodjenju gluposti i u trijeznom stanju pa to definitivno otpada kao razlog. A stoji i da je u drustvu obicno zabavnije kad si ljudi popiju pa popuste neke inhibicije. Nazalost, postoji i ona kategorija ljudi koji bez spomenutih inhibicija postaju agresivni i naporni kreteni. Ja postajem samo kreten. Dapace, pijanstvo uopce nije glavni razlog zasto ja pijem, dobro, otkad sam ovdje u Kini, to i nije sasvim tocno, ali vratiti cu se jos na to kasnije. Osnovni je razlog sto uistinu uzivam u okusu alkoholnih pica (ajde, ne bas svih), pogotovo vina. Malosto se moze usporediti s gustom ispijanja, netom iz bacve istocenog, domaceg (po mogucnosti ne delanca) vina. A neko vece uzeo u baru Carlsberg i skoro se onesvijestio kad sam nanjusio onaj krasan, pravi pivski miris, a onda osjetio i gorkasti okus po hmelju (ne, ne radim reklamu Carlsbergu. I da, savrseno sam svjestan da je rijec samo o osrednjoj pivi, ali nakon dvije godine u Kini, covjek nauci cijeniti stvari koje bi se drugima mogle ciniti potpuno bezvezne i beznacajne. Pa tako i okus hmelja, jer ga u kineskim pivama nema). Ili kad mi je zimus jedan profesor koji je prozivio par godina u Skotskoj poklonio napola punu (da,da, napola punu!! Pesimisti jedni!) flasu viskija. A Dalwhinnie mu bjese ime. Ne profesoru. Iducih mjesec dana sam svakih pol sata samo otvorio bocu, zapiknuo nos unutra, duboko udahnuo, i opet zatvorio. A jednom do dvaput dnevno bih si ipak dozvolio i pokoji gutljajcic. Jos sam danima bio deprimiran nakon sto sam ga konacno ispraznio. Na svu srecu se jos neko vrijeme mogao osjetiti onaj bozanski miris pa me to spasilo od ozbiljnije depresije i suicidalnih nakana. Trebao bih napomenuti i da sam imao dojam da bas i ne bi bilo sasvim u redu kad bih ga svog sam popio pa sam vec uzeo cijelu bocu da je podijelim s kolegama, ali na svu srecu se u zadnji cas probudila cicija u meni pa sam ipak samo istocio polovicu u manju bocicu i to podijelio s ostalima. Na svu srecu, jer su svi Kinezi odreda frknuli nosom i komentirali kako nema neki posebni okus. Jos uvijek nisam prebolio tih dva deci. Vise nis’ ne dijelim. Tu se moze kupiti neka stranjska zestica, ali sve to (bar od ove koja je meni cjenovno dostupna) je samo osrednje ili lose (vec sam spominjao da imam dojam da je isto pice u Kini mnogo losije nego u Evropi. Moze bit da varaju Kinezi, ali me ne bi zacudilo ni da Evropljani varaju. Uostalom, zasto i ne bi, ovima je ionak svejedno).
Iznenadilo me koliko ljudi smatra da je pijenje preko dana ili, nedajboze, ujutro, rezervirano samo za alkoholicare. I, valjda u strahu od vlastitog alkoholizma, odbijaju svaku pomisao da bi sami sudjelovali u takvoj raboti. Eh da, isto vrijedi i za solo cuganje, a kad se samo sjetim one prilike kad ostadoh sam doma te se bacih u kuhanje pekmeza od marelica. I iznijeh si van kazetofon. A dobrog pekmeza, zna se, nema bez dobre rakije. I bas mi je nekako onaj Haustor iz kazetofona djelovao poticajno, a flasa rakije pod rukom, tako da je taj dan cijelo selo moglo vidjeti stanovitog pijanog mamlaza kako s kuhacom u jednoj, a flasom rakije u drugoj ruci, skakuce oko zdjele s pekmezom i urla: “ja sam bio pogresan!!”… Jos uvijek mi je to jedno od drazih pijanstava u zivotu. A ni pekmez mi nije jako zagorio.
Jos mogu shvatiti za ove neznabozacke strance da piju samo uvece, ali srce mi se para kad vidim sunarodnjake kako zatiru svijetle tradicije naroda horvatskog. I umjesto rakijicom (odnosno, precznije receno, oteščilom), dan zapocinju kavom. Poturice!!! Nego, salunastranu, primijetiste li kako je ovisnost o kavi drustveno savrseno prihvacena, pa cak i poticana. Prevec para u tom biznisu da bi se itko obazirao na cinjenicu da horde ovisnika uopce nisu u stanju funkcionirati bez svoje prve jutarnje doze. Da i ne spominjem onaj dio koji postaje zivcan, mrzi cijeli svijet i zagorcava zivot svojoj okolini u slucaju izostanka svakodnevnog šuta. Kinezi ne zapocinju dan kavom, rijetko tko ovdje to pije, i to mi ne fali, ali ne zapocinju ni rakijicom, a to mi stvarno nedostaje.
Nazalost, moje uzivanje alkohola u Kini je potpuno oprecno onome sto inace propovijedam (a bogami, za razliku od vecine drugih propovjednika, i prakticiram), sto znaci da ne pijem svaki dan, ne pijem od jutra, vec uglavnom samo uvece (doduse, ponekad do jutra, ali to se ne racuna), a sto je najgore, ne pijem prvenstveno zbog uzivanja u okusu, vec nazalost, zbog ucinka. Sram me i kriv sam, ali mogao bih u svoju obranu reci da pijem i u svrhu ocuvanja psihofizickog zdravlja. Kolikogod to zvucalo blesavo, pogotovo imajuci u vidu da je tu sve cista kemija i totalni otrov, ta teorija nije sasvim bez osnove, naime, moj (ne samo moj, vecina mojih kolega ima isti ritam, ali oni su Kinezi pa to lakse podnose) normalni radni ritam ovdje je sedam dana u tjednu, od cega pet: 12 do 14 sati, a ona preostala dva: svega 8 do 10. Tako da cetvrtkom navecer (rock vecer u Vox-u) obicno ko zombi dolazim do Voxa i prvo moram istociti u sebe par piva da bih uopce mogao profunkcionirati. Petkom sam redovito mamuran i strgan, ali potpuno opusten i savrseno dobrog raspolozenja.
Takav radni ritam iskljucuje mogucnost opustanja uobicajenim metodama, poput citanja ili slusanja glazbe. To je jednostavno preslabo. A zivot u Wuhanu iskljucuje i ostale metode opustanja koje bih u normalnim okolnostima primijenio; skakutanje po sumama, rijekama, planinama, potocima, morima, otocima, jezerima i slicnim glupostima. Jedino sto mi preostaje je da pijem ili se drogiram. A buduci da su me roditelji odgojili da budem pijanac, a ne drogeras, ja pijem.
Uostalom, nasro sam tu stosta, a dobro je poznato da ce glupanima trebati par stranica da kazu ono sto ce pametan covjek rec u dvije recenice. Zato cu i ja prestati kenjkati i umjesto toga se posluziti barba Tominim stihovima koje nedavno otkrih ovdje, a mogao bih ih uredno nazvati svojom zivotnom mislju-vodiljom:
Kako znate da sam se opio
Glupani
Pijan sam se rodio
Post je objavljen 11.07.2006. u 03:29 sati.