Dan je protekao savršeno...željela je izaći na balkon zaderati se cijelom svijetu da ga voli...
Kao da bi to učinilo razliku...
Ali u njenom životu postojala je razlika. Nakon dugo vremena osjećala je da je nekome stalo i da netko zapravo osjeća nešto za nju. Nakon dugo vremena željela je budućnost i apsolutno sve po naglupljim moralnim kriterijima.
Čitav dan prošao je u znaku leptirića u trbuhu pa je čak i glupava svađa bila izbrisana u trenutku stapanja tijela. Znao je što ona voli, znao je kako je zadovoljiti i slušao je što mu govori.
Pamtio je - riječi, lica, događaje - tako netipično za muškarca.
Skuhao joj je ručak, grlio ju, nasmijavao....prelijep dan reklo bi se.
No na kraju sve biva uništeno.
Dašak razuma u njenoj glavi govori joj da spriječi daljnje razbijanje i agresiju....
ono srce biva potisnuto...iako bi srce bilo sto puta gore od njega. Srce bi razbilo i posuđe i glavu i čitav nečiji život. Srce bi nestalo od boli koju doživljava. No kad razum prevlada, srce ostaje potisnuto. Suze se same javljaju pri banalnim radnjama...a ona se nema snage niti pogledati u ogledalo.
Jer što bi onda vidjela?
Ženu kojoj je dosta apsolutno svega?
25godišnjakinju koja je malo previše proživjela
Ili samo uplšenu djevojčicu koja očajnički želi prigrliti nešto svoje, nešto toplo i drago...koja bi pobjegla mami u krevet kad vani grmi...ali to ne postoji u ovom svijetu....
Oprosti dolazi iz neke druge dimenzije poput zastarjele rečenice...
Suze se neumoljivo slijevaju otkrivajući slabost i osjećaje - koje toliko dobro krije...
San zatire svako razumijevanje....
Na kraju krajeva i ona je čovjek - jednog dana kad naraste - svijet će biti njen.
Post je objavljen 11.07.2006. u 00:06 sati.