Pregled posta

Dan kada je Ružičasta ovca obitelji naljutila Crnu

Iako to nisam planirao, ovaj tekst pišem kao odgovor na pisma nekolicine čitatelja koji su mi ponudili oralno spavanje u zamjenu za pisanu elaboraciju osobnih meditacija o događajima u našoj matičnoj luci Zagrebu, a koji se tiču nedavno održanog peder partija.
Južnoslavenski termin za mekošupkastu osobu pederskog spola je derpčić te ću se tim terminom služiti u svom izlaganju. Kako bi jasno i neproturječno definirali termin koji se nameće kao problematičan, označit ćemo derpčića kao osobu koja je: homoseksualne orijentacije, ali, za razliku od homoseksualaca koji svoje seksualni život i dispozicije drže u domeni privatnoga, ima potrebu svoju seksualnost eksponirati na ovaj ili onaj način. Homoseksualci su, uvjetno rečeno, zreli ljudi određenog seksualnog opredjeljenja dok su derpčići kreteni koji žele svima reći koga jebu i u koju guzicu.

No, dosta teologije - vratimo se na paradu.



Jeste li ikada pomislili kako je divno što su svi građani u našem društvu jednaki pred zakonom i što apsolutno svi imaju mogućnost organiziranja jednodnevnog privatnog tuluma u samom centru jednoga grada (nije bitno o kojem gradu se radi, važno je samo da se radi o mjestu kojeg bi površno mogli definirati kao sankcionirani prostor namijenjen masovnom, organiziranom kolektivnom životu međusobno jednakih pojedinaca u kojem svi oni, u idealnom smislu, imaju pravo i jednaku raspoloživost svih - s naglaskom na 'jednaku' i 'svih' - ponuđenih modusa egzistencije, primjerice upražnjavanja kulture)?

Prometna blokada užeg centra grada, neuobičajeno velik broj specijalnih jedinica policije, medijska eksponiranost veća od one koja prati mene kad uplovljavam u luku... sve su to blagodati moderne civilizacije koje se nude društvenim skupinama koje su se nakon određenog perioda navodnog ugnjetavanja uzdigle do statusa političke nedodirljivosti. Kažem navodnog jer mi vlastito znanje iz povijesti, koje se savršeno točno, nigdje ne nudi podatak da su pederi ikada bili masovno progonjeni na način na koji su se progonile određene vjerske, nacionalne i etničke skupine. Jedina iznimka je Hitlerova Njemačka, gdje su homoseksualci bili potpuno svjesno i s jasnom namjerom društveno marginalizirani i zatvarani u konc-logore en masse, no takva ih sudbina nije zadesila izolirano od ostalih nepoželjnih, seksualnom orijentacijom neobilježenih društvenih skupina. Također, treba istaknuti da je većina homoseksualaca poginulih za vrijeme holokausta bila židovskog podrijetla, što mnogo govori kao podatak za sebe u datom povijesnom kontekstu. Dakle, nije bilo perioda u europskoj povijesti u kojoj su pederi bili društveno obilježeni i izolirani kao skupina te prema toj osnovi ugnjetavani. Ne tvrdim da to jest ili bi trebao biti kriterij koji određuje povijesni status žrtve, samo naglašavam kao zanimljivo i upozoravajuće mjesto za buduća vremena u kojima slijede moguća političkim trendovima vođena iskrivljavanja historijskih činjenica (štogod postmodernizam mislio o 'činjenicama', pička im materina bezobrazna...).

Svojom banalizirajućom ali moćnom retorikom, koja svaku izjavu uperenu protiv njihovih stavova (kakvi god oni bili) pretvara u šofinizam, derpčići se služe kao korisnom alatkom koja služi za modificiranje povijesti prema njihovim potrebama, što ih karakterizira kao socijalnu grupaciju u posjedu političke moći, u kojoj oni ispadaju ono što nikada nisu bili – žrtve. Derpčići su bili, koliko mi je poznato – a poznato mi je jer sve znam, ugnjetavane na individualnom nivou; kao uostalom i svi mi ostali na ovoj ili onoj osnovi često neseksualne motivacije. Problemu s kojima su se derpčići suočavali u nekakvom mitologiziranom vremenu 'prije emancipacije' isti su onima s kojima se suočavaju i danas, nakon više od desetljeća parolašenja i preseravanja, tzv. 'borbe'. Kad kažem preseravanja mislim na one pojedince koji dopuštaju da im jedna crta karaktera, u ovom slučaju seksualna orijentacija, postane toliko psihološki petrificirana i naglašena da u konačnici preuzima odgovornost za sve druge osobine ličnosti i preraste u isfuravanje. Nimalo različito od glupih klinaca u srednjoj školi, ponijeli su se i pederi na Zrinjevcu prije dva tjedna.

Ako se išta promijenilo nabolje u kulturnoj percepciji derpčića unazad dva desetljeća onda je to činjenica da su ovdje i da su politički nedodirljivi. Derpčić, manifestacijama poput ove zagrebačke, sebe sasvim svjesno socijalno tabuiziraju i stavljaju u konfliktan odnos naspram ostatka društva do pozicije elitne društvene skupine koja sebi smije i može dopuštati štogod joj padne napamet.
Kojoj drugoj skupini građana bi u današnjem društvu bila omogućena privilegija onoga što su pičkice imale prije dva tjedna u Zagrebu? Uvjeren sam da radnički sindikati ne bi dobili jednako pravo i mogućnost.
Uostalom, nametanje jednog načina života drugom nikada nije doprinijelo simpatije, o kojem god društvenom pokretu se radilo, a isto se odnosi i na ove pičkice. Jedina razlika jest u tome što derpčići, za razliku od drugih subkultura imaju drukčiju strategiju promoviranja svoje vlastitosti, strategiju koja naizgled ne pretendira na promjenu cjelokupnog svjetonazora, već samo onog seksualnog.

Nametanje jedne crte karaktera cjelokupnoj osobnosti je individualna stvar za koju me osobno boli kuka, ali perfidno ispolitizirano nametanje jedne skupine građana drugoj, i to na podijeljeni trošak obje, zlati mi prsten i uvija brk (a to je loše, mnogo loše).

Ponosim se time što živimo u društvu u kojem bilo koja organizacija, udruga ili gusarska banda može zauzeti prostor u užem centru Zagreba za svoj privatni tulum jer je upravo to ova manifestacija bila. Medijski je zanemarena bitna i očita činjenica, do koje je mogao doći bilo koji slučajni šetač Zrinjevcem, da sam event nije imao nikakvu kulturnu vrijednost niti za građane u cjelini niti za zajednicu koju navodno propagira, važno je bilo samo to da se ekipa dobro zabavi - naravno, na trošak svih građana.

I nakraju, kao zaključak svega, moram istaknuti kako mi je neobično toplo oko skrotuma što se nešto poput ovoga dogodilo u našoj rodnoj luci jer to može značiti samo da i mi gusari možemo napraviti nešto slično.
Tako sam ja odlučio za svoj rođendan legalno okupirati Jarun, gdje će se piti, skakati u sigurnu smrt, mačevati se, hodati po dasci, bludničiti s gusarskim micicama sve dok Vam mozak ne prestane efikasno funkcionirati (ili dok ne prođe vrijeme namijenjeno za happening, štogod se prije desilo). A kako bi se osigurali za nesmetano tulumarenje, okupit ćemo cca 500 do zuba naoružanih specijalaca da nas okružuje i čuva od trijeznih putnika-namjernika, mogućih provokatora kojima se ne sviđa naš visokomoralan gusarski način života.

Postmodernizam je trend – slijedi ga!



Cpt. A. Blackadder






Post je objavljen 09.07.2006. u 20:01 sati.