Završio je još jedan, 46. Međunarodni Festival Djeteta u Šibeniku. Manifestacija, koja je postala zaštitni znak ovoga grada, prepoznata već u međunarodnim okvirima sličnih događanja, iz godine u godinu kako se čini, mijenja svoje karakteristike i polako prerasta u festival svega i svačega, a dječji sve manje. Nije ove godine nedostajalo predstava ni događaja, za što organizatore treba čak i pohvaliti. Čak je i predsjednik Republike Mesić došao osobno ga pokroviti, za što su do sada obično dolazili razno-razni izaslanici.
No ono, o čemu smo pisali za vrijeme prošlogodišnjeg, 45. festivala se nažalost ponavlja. Na svečanom otvaranju djece gotovo da i nije bilo, a običnim smrtnicima karte za takvo što ne mogu se niti prodati, tako da ste tamo mogli nazočiti isključivo uz pomoć rodbinskih, političkih ili nekih sličnih poveznica, koji bi Vam omogućili da se osjećate djetetom.
Stariji će se sjetiti da je Dječji Festival nekoć to uistinu i bio; dakle djeca su u ta dva tjedna vladala gradom, a na gotovo svakom trgu mogli ste doći, sjesti na zidić ili skalinu i pogledati predstavu ili što se već tamo održavalo. Mogli ste zapravo ići s jednog mjesta na drugo, bez da Vas pitaju „Izvini dečko/curo, imaš li ti ulaznicu?“.
Da, bila su to neka bolja i nevinija vremena, gdje je bilo bitno da naziv manifestacije opravda svoju svrhu, a Šibenik bude Grad djece iz cijeloga svijeta.
Čovjek stječe dojam da je onima koji danas vladaju Šibenikom bitno isključivo zadovoljiti formu održavanja Festivala i eto „odraditi“ taj posao, u čemu su i uspjeli. No da li nam je potreban samo jeftin i monoton vatromet? Čemu predstave na koje djeca koja nemaju ulaznice ne mogu doći, pljeskavice i čevapi umjesto domaće spize, igračke „made in China“ umjesto originalnih autohtonih i ručno rađenih? Je li normalno da djeca (barem ona malena) plaćaju ulaznice; zašto majka koja nosi dijete u naručju mora platiti dvije ulaznice? Može li se to bolje?
Ako se nastavi ovakav trend, mogao bi nas preteći neki susjedni grad s organizacijom nečeg sličnog, a kako stvari stoje, Zadar je na najboljem putu da nas barem sustigne, jer je i taj grad prije nekoliko godina započeo s organiziranjem „Dječjeg festivala“ u ljetnom terminu.
Novinarka Slobodne Dalmacije, Jordanka Grubač, nedavno se prva usudila vrlo kritički progovoriti o Organizaciji Šibenskog dječjeg festivala i odmah je dočekana „na nož“ od strane odgovornih. Ona je skrenula pozornost i na (ne)kulturu onih rijetkih privilegiranih Šibenčana, koji imaju ulaznice za predstave MDF-a. Možda bi, da su te ulaznice u rukama onih koje to doista interesira takve stvari bile doista rijetkost i sramota ponekog pojedinca. Jordanka se osvrnula i na nečistoću gradskih ulica za vrijeme ljetnih manifestacija u Šibeniku. Zaista, sramota je da nam gradske ulice u ovim ljetnim vrućinama smrde, a 4-5 zaposlenih komunalnih redara u Šibeniku ne obraćaju pozornost na pseći izmet i smeće i baš je pravo pitanje na temelju čega oni to dobivaju plaću i tko su oni? No, ovo posljednje je već tema za jednu drugu priču, o kojoj će ŠDF svakako pisati...
46.-ti Međunarodni Dječji Festival u Šibeniku je srećom ili nažalost završio. Jesmo li sposobni do 50.-tog jubilarnog ovaj grad i njegove manifestacije dovesti u red – pokazati će vrijeme, a i onima koje smo izabrali da nas predstavljaju i da u naše ime organiziraju tako velike projekte trebamo poželjeti puno sreće i više pameti!
Šibenski Demokratski Forum
Post je objavljen 10.07.2006. u 16:39 sati.