sama stojim
drhtavim prstima se hvatam za rub provalije sna
mlataram rukama,
ne želim pasti...
kroz glavu prolaze slike života
dragi ljudi zajedno s ljudskim sjenama
na rubu beskraja, na početku smiraja
posve sama
vjetar u kosi
sunce na ranama
tišina što odzvanja jekom nijemih jecaja
krikovi umirućih
katarza spašenih
besciljna lutanja izgubljenim svjetovima
pogled u daljinama
glava već klonula
pala u mukama
a beskrajno vrijeme
kapa već u suzama
i svaka cvrči, prži vrata paklena...
ja posve sama,
na tri koraka od pakla...
Post je objavljen 10.07.2006. u 11:26 sati.