Gotovo je, hvala bogu. Dva dana, osam utrka, preko 200 natjecatelja u svim kategorijama i ogroman napor organizatora i svih volontera da bi Rijeku i Hrvatsku pokazali triatlonskoj Europi u najboljem svjetlu. Nadam se da su svi zadovoljni. Nemam još nikakvih povratnih informacija, jer sam jučer zbrisao nakon što je završila zadnja utrka, i nakon što smo počistili većinu nereda, jer više jednostavno nisam mogao stajati na nogama, a i sunce me je dobro opalilo. Što reći o samim natjecateljima ? Jednostavno, fasciniran sam. To treba vidjeti izbliza, na TV-u je ipak sve drugačije. Najviše me je zadivila snaga natjecatelja na zadnjoj dionici – trčanju. Pa oni najbolji izgledaju kao da šprintaju svih 10 km. Nevjerojatno. Neka mi ne zamjere naši dečki i cure, ali pored njih su izgledali kao rekreativci. Osim Ljubasa, koji me je ugodno iznenadio ukupnom izvedbom, a posebno trčanjem. Moram priznati, da sam se bojao, da će svi naši predstavnici biti lapirani (prestignuti za cijeli krug) na bicikli, i samim time isključeni iz utrke. No, svi su izdržali i na tome im iskreno čestitam. Na žalost, cure nisu uspjele. Iva je lapirana već u drugom, a Željka je izdržala čini mi se do šestog. Žao mi je Željke, ali cijelo je vrijeme vozila sama, i jednostavno nije imala šanse. Kompletne rezultate imate na stranicama TK Rivala, a ja ću malo opisati samu stazu, jer rezulatati bez toga ne znače ništa. Plivalo se u četverokut, dva kruga po relativno mirnom moru, ali čini mi se, po rezultatima, da je staza bila nešto duža. Bicikla se vozila sedam krugova po legendarnoj motociklističkoj stazi Preluk, gdje se nekad vozio Grand Prix bivše države. Staza je izuzetno zahtjevna, jer od početka ide blaga uzbrdica do Opatijskog zavoja, koji je izuzetno oštar, pa još cca kilometar jakog brda, pa onda dugi spust do još oštrijeg Riječkog zavoja, i tek onda relativno ravno do starta, ali sve to skupa po dosta lošem asfaltu. Zbog toga me je iznenadilo da je većina natjecatelja vozila u jednoj grupi, koja se formirala od dvije manje, nakon trećeg kruga. Ni trkački dio nije bio lagan. Kilometar i dvjesto pedeset metara laganog, ali iscrpljujućeg uspona, i isto toliko nazad, i tako, naravno, četiri puta. Pobjednik, Britanac William Clarke, istrčao je to za 32 minute, nakon onakve bicikle i po sparnom i vrućem vremenu. Baš mi je žao da ga nisu vidjeli oni, što zagovaraju teoriju da triatlonci nisu dobri trkači i da trče ko pavijani. Kladim se da nijedan od njih ne bi to istrčao niti na suho …
Eto, toliko za sad, a kad se srede dojmovi i ako nabavim koju fotku, možda napišem još koji post o ovom izuzetnom događaju …
Post je objavljen 10.07.2006. u 08:50 sati.