10. srpnja
Gledanje finala Mundijala pokvarilo mi je par hrvatskih primitivaca iza ledja. Za stolom ispred moga sjedilo je troje Spanjolaca, a zdesna nekoliko drugih Europljana. Grupica francuskih turista navijala je nama nasuprot, za susjednim stekatom, gledajuci na drugi ekran, prema zapadu. Oni su se okretali, negodujuci, svaki put kada bi se zacuo potmuli urlik, otegnuto rikanje ili divljacko psovanje iz dubokih grla tih nekoliko verbalnih siledzija, zapadno-balkanskog tipa. Nasa pasivna, na zulum naviknuta celjad, nije se okretala prema toj „bandi cetvorice“ (toliko ih je bilo), ni kada su arlaukali kao zadnja barbarska bagra.
Pola njih je navijalo za Italiju a pola za Francusku. Prvi su zavijali „Itali-ja-a-a“ (nisko silazna) drugi su vikali „,A-a-a, Zi-za-a-a“ (takodjer s putanjom prema podzemlju). Jednako nepodnosljivo. Kakvi su im bili glasovi takva su im bila i lica: gruba i mracna. Necivilizirana, anti-europska. A lice onog nizozemskog fotografa, kojeg su neki domoroci prebili na splitskoj plazi („misleci“ da je pedofil), dolazi mi sad pred oci, s naslovnice lokalne novine. Obliveno krvlju. Ali taj Europejac odbija medijima dati imena tizih ljudina i policajacina koji su ga tretirali „kao govno“ (bas se tako izrazio) jer to jednostavno ne bi bilo fair prema njima (ocrniti ih poimence u javnosti). To jest: ne bi bilo europski. Bilo bi balkanski.
Kada bi se mogle vidjeti unutarnje masnice (koje je moj duh dobio od tog jednosatnog verblanog maltretiranja) i moja bi se fotka mogla naci u novinama. Kao slika zrtve primitivizma u poracu. Za osobnu utjehu ostaje mi par slicica iza zavrsetka utakmice. Ispred „Adrijane“ talijanska curica umotana u zastavu, pitomo stojeci kraj palme, dok joj se roditelji pozdravljaju sa sunarodnjacima za stekatom. Prizor koji mi je izmamio osmijeh. Potom, u Marmontovoj, francuski djecak zaogrnut svojom zastavom (ispod koje se nazire galski pijetao na majici), vraca se kuci sa materom i sestrom, hodajuci brzo i tek malo spustene glave. Na koncu, na Vocnom trgu, nekolicina mladih francuskih turista (najvjerojatnije studenata), na putu prema obliznjem prenocistu, tiho komentirajuci poraz njihove reprezentacije.
Nekoliko iskrica europskog duha i stiha u mracnoj splitskoj noci. Par zivih primjera kako se valja ponasati iu pobjedi i u porazu. I, istovremeno, sacica soli na otvorenu duhovnu ranu koju mi niski balkanski udarci produbljuju svakim danom. I tako vec godinama i decenijima.
Zidane nije mogao otrpiti provokaciju talijanskoga igraca, koji ga je najprije uhvatio za lijevu sisu (mozda mu je malo i zavrnuo bradavicu) a zatim mu i nesto socno dobacio (mozda „Arapski pederu, je li ti godilo?“). Pa ga je alzirski Francuz udario glavom posred prsnog kosa. Talijan se srusio na travu, a Zidane je pocrvenio i otisao u svlacionicu. Steta. Umjesto zlatnog trijumfa na kraju karijere, crna masna mrlja (kao od nafte iz tankera). U/taman ga je Jergovic nahvalio u „Globusu“, gotovo ga proglasivsi nogometnim svecom. A kad ono, ko bi reko, i Zidane je samo covjek od krvi i mesa i, eto na, nije mogao svetacki otrpjeti uvredu i, opala, opleo je talijanskog provokatora o tlo. Molim, mene neka nitko (ni u hrvatskom snu, ni u tranzicijskom b/ludilu, ni u balkanskom blatilu) ne kandidira niti za svetackog pripravnika! Ja sam otrpio to hukanje za vratom, to kukavicko verbalno izivljavanje, sav taj jednosatni prostakluk iz wc-a balkanske krcme, sve to sam podnio jer sam se navikao podnositi. Ali se tim podnosenjem nimalo ne ponosim. U jednom trenutku najradije bih bio sakom zacepio gubicu najbrutalnijeg mamlaza iza mojih ledja. Ako nikako drugacije ne bih mogao, udario bih ga bio glavom posred razjapljenih ralja, samo da konacno umukne to pozivinceno glasanje iz balkanske tmice.
Popodne mi je, zamalo se sudarivsi sa mnom iza ugla zgrade, neka djevojka rekla ispriku na engleskom. „Excuse me!“ Vidjela me je, dakle, u tom obasjavajucem trenutku, kao stranca. I ja sebe takvim vidim. Here I am but here is not my place.
Na prvenstvu svijeta u nogometu pobijedili su Europljani: Italijani, Francuzi i Nijemci. Isti pobijedjuju i u glavometu. I wanna be p/art of it!
Post je objavljen 10.07.2006. u 00:48 sati.