"Slušala sam tišinu kako me tiho obavija i spaja se sa mnom i postaje nedužan sudionik mojih patnji.Prišla sam prozoru na kojem su rolete bile spuštene.Slušala sam zvuk sa ulice,zvuk nevine dječice koja se bezbrižno igraju.I ja sam jednom davno tako provodila svoje dane.Tada nisam ni slutila da ću jednoga dana postati ovakva.Mislim da to nitko ni ne može slutit,ovo se jednostavno dogodi.U jednom trenutku si najsretniji čovjek na svijetu,a već trenutak kasnije si nešto skroz drugo,a da i ne znaš kad se promjena dogodila."
Istina je to da često i ne vidiš da tvoj život živi sebe a da ti u tome kao da nemaš nikakvu ulogu...
Ne primjećuješ pljačku u obližnjoj trgovini...
ne primjećuješ psa na ulici kojeg je upravo pogazilo auto...
Ne primjećuješ zaljubljeni par na klupi koji se ljubi.
Ne primjećuješ da je već pala noć...da je prošao dan,tjedan,mjesec,da se izmjenjuju godišnja doba,da je nova godina...
Jednog dana samo shvatiš da si starac koji sjedi na staroj slamnatoj stolici ispred kuće,pušiš cigaretu i pitaš se gdje je prošlo svo to vrijeme i gdje si ti bio u svemu tome.
Onda se ustaneš,potpomogneš se štapom jer si već veoma star i nemoćan,dođeš do zrcala i pogledaš u njega.
Što vidiš?
Dijete,mladića osobu punu života,unutar tijela koje sigurnim korakom trune ka prahu.
Post je objavljen 10.07.2006. u 00:29 sati.