Angelus ga je primio za ruku i osjetio je čovjekov hladan, skoro pa mrtvački dodir, ali ujedno tako nježan i blag kao cvijet ruže. Ustao se i pogledao ga u oči. Njegov srebrni pogled Angelusa je prostrijelio, kao da ga dušom gleda i čita mi misli.
-Andreas.- iznenadno je rekao
-Erm... molim?- Angelus je zbunjeno reagirao
-Vjerojatno se pitaš 'ko sam ja. Ime mi je Andreas.-
-Uh... drago mi je ja sam...-
-Angelus, znam- prekinuo ga je
-K-kako znaš?-iznenađeno je upitao već pomišljajući da mu zbilja čita misli
-Hehe, nemoj se bojat, nisam te špijuniro ni niš', samo sam bio tu za vrijeme ovog malog...okršaja-
Angelus se prisjetio što se dogodilo i spustio je pogled.
-Aha... pa si vjerojatno došo tu da mi se rugaš...-
-Nipošto. Svidjelo mi se kako si reagirao na to što te on tukao i tako hladnokrvno odgovarao.-
Angelus digne glavu i ponovno pogleda njegove srebrne oči. Primjetio je lagani smiješak njegovih tamno crvenih usnica na sada već prijateljskom izrazu lica.
-To je Danny, moj zakleti neprijatelj. Tučemo se otkad se znamo... tj. on mene tuče. Ja nikad nisam imo muda uzvratit mu, ne vjerujem da bi ikad i uspio...-
-Slušaj Angelus, nekada snaga i sposobnost nisu toliko bitni koliko samopouzdanje. Ne možeš trpiti da te tako netko stalno mlati. Uspravi se i uzvrati mu. Ako si siguran da to možeš, uspjeti ćeš.-
-Možda... možda si u pravu...- odgovorio je dobivajući samopouzdanje –Ali.. zašto mi želiš pomoći?-
-Zato jer vidim da imaš duha, a i nikada mi nije teško pomoći nekome.-
-Pa... hvala ti. Znaš što zapravo? Idem sada tamo se nać s njim i njegovom škvadrom da mu dokažem da imam i ja muda!-
-Odi slobodno, ako zatrebaš pomoć, bit ću uz tebe.- Andreas se ponovno nasmijao i stavio mu ruku na rame.
-Da, hvala-
Vlak se približavao podvožnjaku i Angelus je pogledao prema pruzi. Bila su 4 putnička vagona, u svakom je gorjelo svjetlo i samo je u trećem sjedio neki sijedi starac sa onim njihovim šeširima, znate i sami kakvim, zaklapao novine i pripremao se da izađe na kolodvoru.
Vlak je prošao i Angelus se okrenuo da pozdravi Andreasa, ali je ovaj već bio nestao. Krošnja drveta iznad se lagano zatresla makar nije bilo vjetra...
Osjećaj kao da je bio u nesvjesti i da mu se sve ovo učinilo je obuzeo Angelusa. Svejedno, krenuo je prema gradu u potrazi za Dannyem. Ulice su još uvijek bile puste, sa možda par auta i nekoliko žena koje su se vraćale kući preko ceste nakon dugog ispijanja kave kod susjede. To nikada nisam razumio, starije žene odlaze kod susjede na „sat ili dva“ na kavu, pa ostanu od 16 pa sve do negdje 22 sati, zatim dolaze doma i deru se na obitelj koja se samo „izležavala“ po kući i ništa nisu radili. Kada je Angelus došao do gimnazije, Nathan zvani Nath, naš najbolji frend, odvojio se od društva i prišao mu.
-E, šta ti krvariš? Da te nije Danny opet tuko?-
-Aha... Jel on možda proš'o ovuda?-
-Je, da. On, Selena, Morpheus, i još neka petorica. Otišli su prema rokiću. S tim da je Danny doslovce vuko Selenu za sobom, baš se vidjelo kak j Selena pokušavala se oslobodit.-
-Jebem mu mater!- Angelus je popizdio –Aj vi budite tu, ja idem na njih i jebat im mater u pizdu! Tak' u ih premlatit da će se molit svojim bogovima da me zaustave!-
Krenuo je narajcan za tučnjavu, ali ga je Nathova ruka zaustavila
-Daj ne budi glup, nemožeš ti sam na njih sedmoricu. Idemo svi mi.-
-Ne! Vi ostanite tu, ili bar ako 'oćete pomoć, dođite bliže, pa ak' se nešto dogodi i oni navale na mene, vi skočite u pomoć. Ok?-
Nath me pogledao u oči i maknuo ruku
-...ok, ali ako vidimo da se neš počne događat, mi ćemo doći u pomoć. Samo pazi na Morpheusa, znaš i sam zašto..-
-Hvala, računam na vas.- odgovorio je. – Da, znam za Morpha. Ok.- nakon čega je krenuo prema rokiću.
Rokić je južno od gimnazije, samo ravno kojim je Angelus išao. Na putu je Crkva sv. Križa, a s lijeve strane crkve je parkić usred kojega je mali paviljon. Angelus je čuo Dannyev glas odande i tamo se uputio.
END OF PART II
Post je objavljen 09.07.2006. u 02:36 sati.