(jedan od mnogih u zadnje vrijeme)
Ispunjene misli dvoje ljudi kriju svoje nebulozne konstrukcije negdje unutar ispisanih riječi koje se kočepere s ekrana. Mrzim ovo doba iscjelitelja i luđaka, mrzim gubitak onih zadnjih zrna pristojnosti iz kojih nikako ne mogu izrasti poštovanje i ljubav, ova potonja u bilo kojoj od svojih varijacija. Zar se ne možemo svi zajedno pogledat u oči bez klanja i puštanja krvi s nožem ispod vrata. A to bi bila tek pozitivnija varijanta.
Lakše je pisati nebuloze i silovati riječi uzimajući nevinost emociji svaki put kad ih žrtvujemo egu. Nadam se da dvoje ljudi mogu biti sretni kada vode svoje imaginarne vojske na sadomazohistički pohod podložnosti. Podložnosti imidžu, podložnosti tome da nitko ne smije misliti ništa kontradiktorno i svoje. Žena je jedno od dobara koje stoje na ulazu i izlazu s ovog svijeta išla bi parafraza jednog od pjesnika kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena. Ne mogu se sjetiti ni dobara. Nikad neće stati to kričavo prostitutivno kolo koje mijenja boje kako se sjeti. Teško se rastati kao ljudi ako je žena po prirodi bogomoljka i teži pojesti svog partnera. Možda bi bilo vrijeme da napokon posluša komplekse koje je nametnula samoj sebi i shvati da je krajnje vrijeme da ode na – dijetu.
Post je objavljen 08.07.2006. u 04:49 sati.