Ljetno popodne u gradu. Turisti, penzioneri, psi isplaženih jezika.
Ispred mene na cesti mama i kćeri blizanke od 9 ili 10 godina.
Uocih ih krajickom oka, podigoh pogled i pomislih da nesto nije u redu sa
svijetom oko mene.
Obje blizanke imale su cupave roze gumice koje su drzale dugu plavu kosu u
visokim repovima.
Obje su imale rozo bijele majice na špaline i plisirane roze minice.
Na nogama su imale identične roze prozirne sokne te posve iste bijele balerinke.
S gnušanjem pogledah majku. Jest da su joj kćeri u dobi kad su rozo i bijelo
must have boje, no njoj je to sve vjerojatno užasno slatko.
Ući u dućan i kupiti posve jednake komplete za svoje jadne kćeri, već hendikepirane činjenicom da imaju klona.
Pomislih na dvije stvari-
1.Sestre blizanke iz svog razreda, koje čak ni profesori nisu mogli razlikovati
i koje se nikad ikad nisu oblačile isto. Dobra lekcija o identitetu.
2. Na jedan posjet Turbo Limaču.
Dobrica, Michelangela i ja smo jedne osobe starije od 20 godina koje radovito
dolaze u Turbo Limač diviti se plišanim igračkama, priborima za male kemičare te Disneyevim junacima na svim mogućim proizvodima.
Jednom prilikom uočili smo školsku torbu, pernicu, bilježnice, bocu za vodu
i razne druge stvari na Spidermana.
Michelangela je odmah rekla da bi ona svom djetetu pokupovala cijelu kolekciju,
te bi joj dijete bilo najcool u školi.
Iz toga je krenuo razgovor o djeci, odraslima, igračkama koje današnji odrasli
nisu imali kao djeca, infantilnim odraslima i drugim stvarima.
Dobrica je zaključila da bi ona vjerojatno vodila ovaj razgovor
sa svojim djetetom
-Mama, ja bi onu drugu Barbicu
-Ali srce, mami se sviđa ova.......
Možda je i mama s početka priče trebala kupiti Barbicu po svom ukusu,
pa ne bi došlo do napada rozitisa.
Post je objavljen 07.07.2006. u 23:13 sati.