znate li onaj osjecaj kada vam trebaju neki zapisi koje ste davno nekad napisali a ne mozete se sjetiti gdje?...pa onda pocnete da listate stare papire, nalazeci sasvim nesto trece, sto vam budi jasne slike davno prozivljenih trenutaka, zaboravljajuci sto ste poceli traziti.
otvorih svoju zensku mirovnu agendu iz 2004 godine i nadjoh nesto cega se nisam htjela sjetiti.
23.02.2004
to vece sam samo na brzinu htjela si zapisati obaveze koje sam imala uraditi iduci dan.
...nasla sam stranicu vec ispunjenu tudjim rijecima:
"Ne osecam se dobro...voleo bi da mi pricas.
Da stojim okruzen tvojim recima.
Osecam da si me napustila. Na nekoliko meseci.
I vratila se kad sam shvatio da te nema u sobi...
Bila si na granicama koje ja nisam zeleo posetiti.
Moj ego i relativnost nisu bile resenje nikakvog problema.
Tvoj nestanak nisam primetio...
Sukobljavajuci se sa samim sobom,
ostala mi je cudna, nezaboravna misao
Da sam.....bio sam...
A onda sam osetio malu bol
koju sam kao i svaku drugu poceo da lecim.
Samo sto u ovom slucaju nije postojala tableta..
Osetio sam veliku potrebu za recima
zelju da me se zeli (moze li i ovo zvucati egoisticno?....nije li...)
Plakao sam u sebi...
Pogledaj me i pricaj mi..
Hocu da te vidim u mojoj sobi..
Dodirni me..
Uzmi me..
Kako se osecam..
Osecaji su kruzili tobom..
P.S. Volim te"
(photo by: laszlo moholy)
Post je objavljen 07.07.2006. u 22:39 sati.