Pregled posta

Goodbye 40.

Nikada nisam bila mršava. Volim se tješiti činjenicom da sam bila prvorođenče u obje obitelji i da su me svi obasipali pažnjom, ljubavlju, ali i hranom. Do svoje 10. godine sigurno sam pojela više od 10 kg čokolade. U pubertetu su počela prva zadirkivanja, davanje nadimaka, "debela", "tusta"...i tome slično.
Naravno, nije potrebno spominjati koliko to boli malo osjetvljivo pubertetsko srce (ok, moje je bilo duplo veće :)
Prijatelje, društvo, simpatije pa i dečke sam imala kao i svi drugi, kada ih nisam mogla privući izgledom, privlačila sam ih pričanjem, razmišljanjem i tome slično.

U drugom razredu srednje škole dosegla sam odvratnih 89 kila na 171 cm visine.
Tad sam ujedno i krenula na prvu "dijetu" u životu. Nisam večerala pa sam za mjesec dana sam skinula 7 kila - ne moram ni napominjati ponos koji sam osjećala.

Krajem prve godine studiranja, upoznala sam čovjeka za kojeg sam se kasnije i udala.
U to vrijeme sam zaista bila najljepša, najzgodnija, a zračila sam kao mikrovalna. Trebam napomenuti da sam tada imala oko 80-85 kg. Da potvrdim:

2001.


U trudnoću sam ušla sa nepunih 10 kila više, a dan prije poroda težila strahovitih 120 kg.
Napominjem da mi je iznimno teško i neugodno objaviti ovu forografiju cijeloj javnosti, no eto, da mi ne kažete da pretjerujem.

2002.


Na samom porodu "otišlo" je 6 kg, od toga samo nekoliko dl plodne vode!
Grozila sam se same sebe, osjećala sam se odvratno, tromo, usporeno, ružno, nepoželjno, gadljivo...i da ne nabrajam.
Naravno, takav izgled ne samo da je utjecao na moje samopouzdanje nego i na sve životne aspekte: mrzila sam hranu a ujedno se tješila u njoj, kad bih došla do dna pojela bih nekoliko cijelih čokolada, seksualni život nije postojao jer se ja nisam od srama mogla skinuti niti pred mužem. Zaista sam bila na rubu života - ružna, debela i odvratna. Evo i dokaza:

2003.


Odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke i ne se predavati apatiji jer su me trebali i muž i dijete. Pokušala sam izbaciti večeru no bezuspješno. Jednostavno, ne mogu ne jesti nakon 17 kad sam oduvijek bila noćna ptica. Nakon toga sam pokušala s "čarobnom juhom" no odustala sam drugi dan jer em nije zdravo, em je meni tolikoj bilo neizdrživo.
Kroz to vrijeme skinula sam 10-ak kila.
Uslijedile su mnogobrojne dijete koje sam nalazila na internetu, koje su mi drugi preporučavali no bezuspješno. Tokom cijelog tog vremena, računajući svaku dijetu posebno, skidala sam i vraćala po 10 kg. Na kraju sam imala oko 95 kg. Znam da mnogi ne vjeruju, no 10 kila je meni kao kad netko skine kilu-dvije.
To ljeto sam provela radno, stignuvši konačno magičnu brojku 88 - no s povratkom u Zagreb, kroz mjesec dana sam dobila opet 10 kila natrag.
Sa ponovnih 98, već luda od nemoći odlučila sam provjeriti zdravlje. Napravila sam puno štete svoje tijelu, počevši od štitnjače, preko kostiju do koljena.
Visoke pete nisam ni u snu mogla obući - a sve i da sam mogla stajati na njima, nogu koja je narasla za dva broja u trudnoći (sa 41 na 43) mogla sam ugurati samo u ružne tenisice.

Opet sam se bacila na istraživanje, proučavanje i isprobavanja dijeta i kada sam konačno došla do brojke 91., sve je stalo. Zacementirale su se u tijelu i ničime ih nisam mogla maknuti. No, bila sam si malo ljepša, mrvu zgodnija, godili su mi komplimenti ljudi koje nisam vidjela po par mjeseci. Dokaz:

2004.


Čitavo vrijeme, unatoč činjenici da se kile ne miču, pazila sam na prehranu, vježbala kao luda, znojila se, čak sam se odvažila i skinuti te upaliti svijetlo tokom sexa. No ništa, 91 i ni gram gore ni gram dolje. No ako ništa, bila sam sretna što se ne debljam.
Uvela sam obaveznih 5 obroka, jela raznovrsnu hranu, vježbala, pazila i tako u krug. No i dalje ništa.

2005.

Prijateljice su me nagovorile da probam "UN dijetu" na kojoj sam izdraža cijelih 7 dana. Antivoćni tip kakav sam oduvijek, nisam mogla izdržati te "voćne dane". Počela sam piti puno vode (3-4 litre dnevno) i ako ništa drugo, koža mi je živnula.
Šogorica je u to vrijeme krenula s akupunkturom i u mjesec i pol skinula 16 kg., preporodila se. No unatoč činjenici da je za naredna 2 mjeseca vratila još više, ja sam odlučila pokušati.
Vaga je, na kraju prvog mjeseca pokazala 86 - broj koji će se kasnije ispostaviti kao nemoguća misija.
Probala sam još jednog akupunkturista koji me isprepadao i naredio da skinem 20 kg kako bih dosegla svoju optimalnu težinu - 65.
I sad se smijem, a kasnije ćete vidjeti i zašto.
Nakon tog perioda sreće, ustrajala sam u redovitim obrocima, vježbala kao sumanuta, ali sam ipak, do kraja godine imala OPET (!!!) 91 kg.
Ne moram govoriti kako sam se osjećala, kao niškoristi, kao propalica, kao debela, masna, ružna krava. A krave su mi inače lijepe životinje.

2006.
Mama je tokom 2005. smršavila do neprepoznatljivosti. Svi su je hvalili, komplimentirali, a ja sam tužno stajala po strani misleći kako za mene nema spasa. Padala sam u sve dublju depresiju. Odustala sam od vježbanja, objesila se kao potrošen kondom, jednostavno sam si bila toliko ružna i bez veze da mi se i sad plače kad se sjetim. No, kile su polako, mic po mic odlazile. Nakon novogodišnjih praznika težila sam oko 89-88 kg.
Krajem travnja, imala sam 89 kila ali sam se osjećala bolje, izgledala si ljepše, mogla sam konačno obući robu koju sam nosila prije trudnoće (naravno, ne svu). Zaboravila sam napomenuti da sam u trudnoći iskrivila kralježnicu i bila visoka oko 169 cm, nakon prve godine 173 cm.
Početkom svibnja krenula sam na redovne kontrole, usput su mi našli bolesnu i pokvarenu štitnjaču te se ljutili jer se to moglo rješiti prije čak dvije godine.
A ja sam od šoka i panike zaboravila na dijete, prestala sam se opterećivati, brojati kalorije, misliti na kile...skroz sam se skoncentrirala na taj jedan dio tijela i jela sam sve što sam htjela i kada sam htjela.
Prije dva tjedna dobila sam i terapiju, počela piti tablete i osjećati se konačno dobro, fit, nisam bila umorna kao prethodnih godina.

Prije nekoliko dana, kao i uvijek ujutro, stala sam bez odjeće na vagu i počela vrištati. 80 kg.
OSAMDESET kila!!!!
Mislim ljudi, OSAMDESET KILA!!!
Ostvarila sam svoj krajnji cilj, konačno dosegla tu točku za kojom sam toliko žudila svih ovih godina. Kao da mi je kamen pao sa srca kad sam vidjela da sam svoju muku privela kraju.

Osjećam se lijepo, zgodno, vesela sam, smijem se, jednostavno sam presretna.
Voljela bih skinuti još nekoliko kilograma i onda učvrstiti obješen trbuh plastičnom operacijom.
Nekome je smiješno, nekome je užasno, netko se gadi, mnogi mi tvrde da "ostanem prirodna".
Ali to nije istina. Ja ne moram ali želim nositi bikini, ne moram ali želim moći bez srama podići majicu i imati lijep trbuh, kakvog sam imala prije trudnoće.
Uglavnom, nije bitno što netko misli o tome, meni je to potrebno, nije mi nedostižno i napraviti ću to. A onda ću se slikati i pokazati svima da vide.
Da se sve može kad se hoće, da apatija nije uvjet nego izbor, da ljudi ne moraju biti debeli ako ne žele i na kraju...da nitko ne zaslužuje pogrdne riječi i povike.
Voljela bih, kada bi makar nekome pomogla u borbi, slobodno mogu reći jednoj od najtežih borbi, borbi protiv okoline, protiv samih sebe pa i protiv konvencija.

Eto me, od sinoć (zanemarite blesavu facu)



Post je objavljen 07.07.2006. u 19:29 sati.