Ne znam više šta da radim sa sobom. Sve mi je počelo ići na živce i stalno sam nervozna i ljuta i živčana i šta sve ne... Odlučila sam otići malo kod starog da se smirim, a i fali mi pa bi to u ovom trenutku bilo najbolje. Onda bi barem imala vremena da budem sama sa sobom, a ovako samo iznova moram smišljati razloge zašto sam zatvorena u svojoj sobi i zašto nemam volje za ničim.
Toliko toga bi htjela promijeniti, a ljeto mi se čini savršenim da to i učinim. Ima puno toga što me smeta, na meni naravno, nisam sad mislila ići promijeniti cijeli svijet premda bi voljela. Prvo ću od sebe krenuti pa ću ostalo sređivati. Znam, sebična sam i to bi isto voljela promijeniti. Baš kao i moj cinizam i sarkazam, ali kad malo bolje razmislim, da idem sad mijenjati svoje "ključne" osobine (nazovimo ih manam) onda to više ne bi bila ja. A ja sebe ne mogu zamisliti kao osobu punu životnog elana i radosti. To ne bi bila ja.
Dakle, ništa od mijenjanja mene kao osobe. Strašno... Kako lako odustajem... I ne samo u ovome nego i u cijelom svom životu. Čim naiđem na neuspjeh povučem se u sebe i onda pišem ovakve gluposti. Dobro, u zadnje vrijeme i nisam doživljavale neke neuspjehe, ali ipak sad ovo pišem. Sve mi se više čini da baš i nisam prešla preko nekih stvari iz prošlosti za koje sam mislila da su iza mene. Ma užas! Gle šta se sa mnom dogodi kad budem sama sa svojim mislima. Samo si bespotrebno nanosim bol. Sad bi najrađe napisale sve što mi padne na pamet, ali znam da bi pokajala zbog toga.
I od kuda da onda počnem? Hitno moram nešto promijeniti pa makar počela sa suočavanjem sa samom sobom. Možda to i je moj problem; što sam cijelo vrijeme u svom svijetu i ne vidim (ne želim vidjeti) kako stoje stvari u realnom svijetu. Fuck it, možda i je bolno, ali ako se sad ne suočim sa stvarnošću poslje će biti sve bolnije.
I zašto ja sad ne bi napisala da me užasno boli što se s tatom vidim jednom mjesečno ako ne i onda ako znam da bi mi poslije bilo lakše (barem na trenutak ako ništa drugo). I zašto sad isto tako ne bi napisala da još više boli što mama nema nikada vremena za mene i što uvijek postoji nešto važnije od mene, a to i ne bi bilo tako bolno da je "netko" a ne "nešto" kao u ovom slučaju. I zašto ne bi napisala da se zbog toga osjećam jadno i glupo i da me ništa, tj. nitko ne može utješiti jer to je problem koji sam dugo držala u sebi u nadi da će nestati sam od sebe. Ali nije nestao pa zato i pišem ovo da mi barem malo bude lakše jer više ne mogu. Više stvarno ne mogu.
Slijedi nastavak kada budem bila raspoložena za pisanje. Bilo mi je previše istine za danas. Previše...
Post je objavljen 07.07.2006. u 18:10 sati.