Rekli ste da očete novi post pa da udovoljim zahtjevima čitatelja pišem post...
Dobio sam puno pohvala za posljednji post, pa se ovim putem zahvaljujem svima koji su komentirali ali i svima koji su čitali a nisu komentirali. Neznam zakaj ali socijalna strana života mi je uvjek bila inspiracija, neiscrpan izvor novih posteva. Ali danas nema inspiracije, valjda bu došla do kraja posta, nadam se...
Idem ja još jednu tolko već "obrađenu" temu obraditi. Svakim danom citam vjesti, "mladic poginuo u nesreci". Koliki mladi životi su izgubljeni zbog mladenačke izgubljenosti? A zašto se to uporno dalje događa? Nema odgovora samo činjenice, a činjenice idu protiv nas, nažalost. Zašto onda ipak tako mnogo roditelja svojoj djeci kupuje skupe aute, u kojima najčešće na kraju ta djeca i izgube živote, ali to nije najgore, najčešće sa sobom ta djeca povuku u smrt još nekoliko osoba koje su nekom neopisivo mnogo značile a izgubile život zbog lakomislenih roditelja koji uporno i dalje kupuju te skupe aute. Mislim da se iza svega toga krije drugi smisao, mislim da ti roditelji autom kupuju djeci ljubav, da žele izgraditi odnos s njima koji nikad nisu imali, a možda postoji i potpuno drugi razlog, kojeg sada još nisam svjestan. Ali ipak nije sva odgovornost na roditeljima, velika je odgovornost i na djeci kojima su povjereni ti skupi auti a oni prokockaju tu odgovornost i onda se događa što se događa. Djeca nažalost ginu... Izigraju tu odgovornost putem alkohola ili provjeravajući krajnje granice koje auto može dosegnuti, sve jedno bilo kralnji rezultat je jednak. Nemam više ništa za dodat na ovu temu, osim pamet u glavu...
Danas je bila podjela svjedođžbi, tih toliko očekivanih svjedžbi , a na kraju se sve svelo na trabunjanje razrednika kak i navek. Nemam sada stvarno, stvarno ništa za dodat, a jednoj osobi ostavljam poruku s vječnim pitanjem što bi bilo da je bilo...
Post je objavljen 07.07.2006. u 18:28 sati.