Nekidan smo dobili prvu knjižicu. Škola je završila još 15.6. s fenomenalnom predstavom u kojoj je moja ljepotica veličanstveno odigrala jednu od glavnih uloga. Zna sve pjesmice napamet i na pozornici se snalazi kao riba u vodi. Bolja je od Grete Garbo. Ne znam da li me to treba veseliti ili zabrinjavati, ali pustimo sad to, jer je to jedna sasvim druga priča.
U ovoj priči zaplet radnje potaknula je učiteljica, koja malim znatiželjcima nije željela reći s kojom ocjenom su prošli. Zato je djetešce moje živčano dugokoso u iduća dva tjedna u šoku od nestrpljenja i straha dobilo sijede u kosi, a mi smo umalo završili u Vrapču, na rehabilitaciji. Tih petnaest dana nije ni jela ni disala, te je u jednom trenutku kao sablast lebdjela stanom ledenog izraza na licu, a u drugom me opsjedala i maltretirala kao onaj gremlin sa krijestom malog slatkog mogvaja.
- Tata, tata, a s koliko ću ja proć?
- S pet, zlato...
- Neću – plačnim glasom bi nastavila – svi će proći s pet, samo ću ja proći s tri!
- ?????
- Past ću zato što sam onaj diktat krivo napisala!
- Nećeš.
- Od molim te pitati učiteljicu s koliko ću proć. Molim te odma je pitaj.
- Ne mogu je pitati kad ne znam gdje živi, strpi se još par dana...
- Tata, ja ne želim pasti razred.
- ?????
I tako u nedogled.
Dodjela je bila predviđena za 10 sati ujutro. Kako smo se par dana ranije teleportirali u grad u kojem je izumljen picigin, nismo bili u mogućnosti sami podići knjižicu, pa smo organizirali Lukinu kumu. Moje me čedovište od rana jutra nije prestalo opsjedati.
- Tata zovi je!
- Ali, ljubavi, tek je pola devet.
Zovi je moooolim te...
I tako sve do deset i po.
Konačno je došao trenutak istine. Hoće li proći prvi razred ili neće, kao košmar joj se vraćalo to pitanje u pametnu, ali pomalo naivnu glavicu. Nazvali smo kumu.
Mala Ivkica Nestrpljivkica nije ni pozdravila nego je, odma čim je čula kumin glas, viknula – S koliko sam prošla ?
Par sekundi kasnije lice joj se razvuklo u širok osmjeh. Glasno je viknula - Jeeee... Tata, tata, prošla sam s pet!!!
- S pet nula ili si imala koju četvorku?
- ??? – malo se zbunila, no ponovila je pitanje kumi.
- Imam četvorku iz hrvatskog – i dalje je radosno gugutala moja đačica prvašica, nastavljajući izvlačiti iz kume i najsitnije detalje s dodjele knjižica.
U jednom su trenutku u sobu uletjele dvije zločeste vještice na metli. Za potrebe ove priče zvat ćemo ih mama i ujo.
- Šta nemaš sve petice? Pa mi smo svi imali sve petice u prvom razredu – u isti glas su mama i ujo bacili ledenu pljusku u lice mog anđela.
- Tata – sa suzom u oku je zajecalo moje malo mače – jeste li svi vi imali sve petice u prvom razredu?
- Nismo, zlato, to te oni zezaju – slagao sam dok sam slao strijele iz očiju prema provokatorima (neš ti uspjeha, u moje doba je uvijek barem pola razreda imalo pet nula) - osim toga tvoja je učiteljica stvarno stroga i pravedna (stvarno je). Pa vidiš da samo dvoje iz tvojeg razreda imaju sve petice – nastavio sam je tješiti koristeći podatak koji nam je kuma maloprije dala – a ti imaš četiri cijela devet, čovječe, to je super... bolja si od 92,8% posto razreda.
Ljeto je kroz prozor dozivalo moju malenu da se ide igrati van, pa joj je to objašnjenje bilo dovoljno. Otišla se van nabacivati frizbijem, kako i dolikuje malom čovjeku njenih godina.
Ja sam ostao sam u sobi i s par preciznih karate udaraca nokautirao mamu i uju. Time je i službeno završila tzv. knjižička kriza.
Post je objavljen 07.07.2006. u 17:44 sati.