….osim kad si Tibica pa ti je dovoljno samo da je taj drugi /druga ispred tebe/na telefonu I da možeš držat monolog.
Kao prvo da uopče kažem ko je Tibica uopće-e pa ja sam jedno žemsko stvorenje, vrlo eksplozivno(napalm je golaguza prema meni;), ne dam se baš izbacit iz takta makar u zadnje vrijeme sam više van nego u taktu, tvrdoglava sam, mora biti po mojem, skroz romatičarka koja sanjari o dva tri dana godišnje puna romantike (Plavuša nikak da to prihvati) a ostalih 360 i nešt ću romantiku stvarat samo u mislima, zlopamtilo i vrlo osvetoljubiva (uz to ide i ljubomora-kvrapcu!). (Ali inače sam sasvim draga osoba ;)))))))
Tibici ili vam meni netreba puno da se posvađam. Večinom je krivac PMS (vidi text ispod). Ponekad je krivac stres ili frustriranost…ali u te dane se lakše svladavam da ne počnem URLAT !!!!!
Tema za svađu-ima ih bezbroj. Ak me pere PMS onda je dovoljna i temperatura vani da se posvađam. Ako nije PMS onda se ipak lakše suzdržavam da ne planem.
Zašto se svađam?? Nemam pojma. U biti mrzim svađe. Mrzim ih jer se kasnije osjećam jako loše. Ponekad još gore nego što sam se osjećala od razloga zbog kojeg sam se i posvađala.
Najgora stvar je da svađa izvlači ono najgore u meni. U tom trenutku sam spremna povrijediti, povrijediti jaaaaaaaaaaaaaako. I fizički i psihički. Spremna sam vrijeđati, reč stvari koje najvjerojatnije inače nikad nebi rekla ali u tom trenutku da napakostim bi i to upotrijebila.
Izvlačim u svađi sve moguće razloge za nastavak svađe-sve ono što me smeta makar nisu ni približno tematika započete svađe.Ali eto da se i one nađu.
I onda u jednom trenutku blokada... nemam pojma zašt se svađam, nemam pojma oko čega se svađam, nemam pojma šta sam uopće rekla...odjednom samo osjećam psihički umor i potrebu da se zavučem u krevet i plačem...ništ drugo.....
Ponekad se durim još neko vrijeme. Ne zato jer mi se duri neg jednostavno nemampojma kak da se nastavim ponašat normalno kad me sve to progoni. Ma nije mi problem pogledat u oći osobu s kojom sam se svađala ali nekak se ne osjećam baš ugodno. Kao da mora neko vrijeme proći pa da sve dođe u neku kolotečinu.
No nakon svađe mi nije problem reći da mi je žao. Pa makar nisam kriva za svađu, makar sam imala dobar razlog prigovaranju(pa je iz tog prešlo u svađu)...reći ću da mi je žao ako znam da je drugoj osobi to teško palo...jer mi i je žao što je do svađe došlo...ne zato jer se moglo to riješit mirnijim putem nego jednostavno jer mi je žao da takav problem uopće i postoji...
Reći ću žao mi je i to i misliti ako znam da će drugoj osobi biti lakše zbog toga..ak ništ drugo time ću pokazat dobru volju da to rasčistimo..
Reći ću da mi je žao i kad sam potpuno u pravu i kad bi mi i svaki čovjek na ovom svijetu rekao da sam potpuno u pravu,jer mi je žao da sam ja u pravu kad na drugom licu vidim tugu, suzu...
Reći ću da mi je žao kako bih izgladila situaciju i pomirila se,makar morala ja vući prvi korak.
Reću ću da mi je žao makar sam ja ostala povrijeđena, jer mi je žao i mene.
Ali mi nije žao ako će ostat na tome. Ako se razlog svađe ne riješi. Ako će to i dalje ostat kao da ništ se nije desilo. Ne tad mi nije žao. Tad Tibica odočeka drugi PMS i Tibica se vraća-monolog: klapa 2/3/4/50000 puta!
Za svađu možda i nije potrebno dvoje (ja i monolog uključujem u kategoriju svađanja;) ali za pomirdbu je. I za reći “žao mi je” isto. Ako je meni žao a drugom/drugoj nije koja je onda uopće poanta tih riječi?
U biti koja je uopće poanta svađe? Osim dobre pomirdbe??? ;))
Post je objavljen 07.07.2006. u 13:13 sati.