Djevojčica je, znate ona iz prošlog posta, u posljednjih desetak dana prešla nekoliko tisuća kilometara, a izazovi su je pratili na svakom koraku. Razdvajanje je počelo. I s ljudima i s Prirodom kakvu pozna i s vlastitim navikama. S nekim ljudima i navikama, nevezano za spomenuto preseljenje, ali jednako teško. Možda još teže. Možda ipak najbolje za sve uključene strane.
Djevojčica ovih noći sanja teške snove, budi se od užasa. Jedino lijepo u njenim recentnim snovima bio je posjet malog zelenog patuljka (nikada takvo što nije doživjela u snovima) koji joj je prenio poruku da izdrži još malo. Bez obzira na njega, upravo taj san bio je nešto najgore što je ikada sanjala jer su je u njemu svi ljudi koje zna napustili. Svi osim V., njezine učiteljice hrvatskog iz viših razreda osnovne škole, koja je kroz cijeli san bila uz nju, te tog patuljka koji je doletio iz zelenila, spustio se pred djevojčicu i smiješio se. Postavila mu je pitanje vezano na trajanje tog mučnog stanja, a on joj je na to pitanje odgovorio i to s onim istim umirujućim osmijehom. Cjelovit odgovor koji je čula želi zadržati za sebe jer joj ni samoj nije do kraja jasan, ali je pružio osjećaj utjehe.
Djevojčica ovih dana u sebi nastoji zadržati poantu nedavnog razgovora sa stablima i smiješak zelenog patuljka iz sna i koračati dalje. I otpuštati...ono što treba otići od nje. I prigrliti...ono što joj treba doći.
U međuvrevenu joj pomažem u razvrstavanju stvari i finalnom pakiranju, a i u rješavanju malog brda vlastitih poslovnih obaveza, pa ne stižem pisati. Stay well!
Post je objavljen 07.07.2006. u 12:43 sati.