Bila je zima. Veljača točnije. Hladno je bila ta veljača i nikuda nisam išla bez svojih crvenih rukavica, šala, crnog kaputa i mog tada, ha, nazeblog mozga, očito. Bila sam gutačica. Pitate se čega? Svega... od krvi preko sperme do muškaraca. Bila sam mlada, bila sam zgodna, ali nisam imala sebe. I zato su mi trebali drugi... kako bi me željeli kad već nisam željela samu sebe. Događaj koji mi je promijenio život dogodio se baš te hladne veljače kada sam u svom crnom kaputu žurila po centru Zagreba kao muha bez glave, ne primječujući ništa. Ni prosjaka u haustoru, ni dijete u Nami, nikog, osim svog velikog nosa i uglancanih cipela. Bilo je to jedno od zadnjih doba kada sam se osjećala kao da sve što mi u životu treba su književnost, ja, ja, opet ja i ... orgazam.
45 minuta? MOLIM? 45 minuta… pa ne mogu vjerovati. Pa krenula sam na vrijeme. Prokleti grad i prokleto vrijeme. Prokleti faks. Nesmijem zakasniti na ovaj ispit. Previše sam se trudila. Toliki sati učenja i čitanja da odu uzalud zbog jednog glupog konduktera koji je mislio da ja nisam osoba na pokazu. Idiot. Zašto mu nisam zabila šaku u usta. Dobro je, približavam se Frankopanskoj. Iva je rekla da će me tu negdje čekati. A da, eno je.
„IVAAAaaa.... AAAu!”
ARGH... zašto ne pazi kako hoda!!
„Oprostite gospođice... mmm... ovaj... stvarno mi je žao... evo pomoći ću vam dignuti knjige...“
„Joj, ma ne treba...“
Čovječe pa ovaj tip uopće nije loš. Koje zelene oči ima, aaaa. Topim se! E njega bi rado vidjela u svom krevetu... golog. Hihihi... Gol, ispod plahte, nabreknutog uda, slatkog šapta... Ispit... Ispit! Reci da žuriš i nabaci sramežljiv osmjeh.
„Moram ići, žurim!“
Nemam vremena za razgovor s njim. Hmm.. samo da vidim gdje ide. Od ovoga bi čak nešto moglo i biti. Čini mi se da se iza onih hlača skriva se seksi guza, neobrijana brada... aaaa ježim se! Hmmm... Ušao je u „Solitude“... prvi put primječujem to mjesto. Od ovog Josipa necemo tako lako odustati, ovo je od sada tvoja nova lokacija za učenje, mora se pojaviti barem još jednom.
„Josipa, reci mi da neznaš ništa pa da te mogu obradovati!“
Ma o čem sad to Iva priča?
„Ovaj, ja znam sve Iva... ubila sam se od učenja!“
„Pa, Matija me upravo zvao. Došao je na faks ranije. Šekuljica je otkazao ispit!“
„ŠTAAA? Nemože mi to napraviti! NEEE! I šta sad? Kada ga pišemo?“
Mrzim tog prokletog profesora.
„Pa neznam, ionako nije Šekuljica kriv što mu je žena loša kuharica pa je dobio kornični proljev.“
Hajde, toliko je istina. Ta priča je počela kružiti prije 2-3 dana kada se Šekuljica često pod predavanjima ispričavao zbog odlazaka na wc. Stalno je visio na wcu. Možda ga je kiselina toliko izgrizla da nemože više hodati. Hahahha... Jadan Šekuljica. Sada mi ga je čak nekako i žao. A dobro, ispita nema, nema potrebe za žurbom... Mogla bi svratiti u onaj „Solitude“.
„Nego Iva, da ne stojimo ko kretenuše na cesti, idemo na kavu? Čula sam da je ovaj „Solitude“ jako dobar“
„E Josipa, bi, fakat bi, ali prije nego što smo se srele me nazvao Micko da mi zaželi sreću, pa kako sam mu rekla da nemamo ispit dogovorili smo se da idemo da idemo na ručak. Nadam se da ti nije bad.“
„Ma ne, nije uopće.... Ovaj... I kako je Micko?“
Nije da me zanima ali kada je na temi frendičin dečko uvijek morate biti zainteresirani. Čak i ako to znači slušati glupe romantične izjave i pothvate. Doduše Micko nije loš. Uh, košarkaš, pa da je loš. Ima ruke za koje bih dala prst, visok, sumnjam da mu je i kurac manjih proporcija. Je Srbin, ali SAMNOM u krevetu, ne bi imao puno prilika za razgovor.
„... tako da u preksutra ide u Beograd naći se sa tatom...“
Ah... koliko može mljeti. Daj odi već više. Čovječe tek sam sad skužila koliko je Iva smršavila... Bljak. Di su joj sise, di joj je dupe... Nije ona više žensko. Žensko moram imati obline, zamamne obline. Koliko god mi muškarci tvrdili da ne vole debele cure nikad još nisam vidjela da je netko odbio uzdisati na mom ramenu i ljubiti moje sise.
„...neznam kako ćemo to riješiti. U biti zašto te uopće gnjavim? Idem ja. Ionako kasnim već! Evo ti pusa pa se vidimo! Book!“
Aleluja. Još mi je samo taj njen ruž falio na obrazu. Nego, da provjerimo mi onog komada. Kafić izgleda gadno, ali za muškarce trpim i to. Ah, unutra je barem toplo. Eno ga, sjedi u za onim stolom u kutu, pije čaj. Hmmm
“Bok! Došla sam ti se ispričati. Stvarno mi se žurilo i žao mi je što nisam barem zastala da se ispričam... „
Nabacila sam najumiljatiji smiješak kojeg sam mogla izvući i pognula sam glavu, nevino, to pali na ovim čaj tipovima.
„Ma nema problema, želiš li sjesti?Popiti nešto? Kavu, čaj... nešto jače?“
Kako ima dobre usnice. To bih polizala, zagrizla... ummm... njam... ali nećemo odmah tako.
„Stvarno mi je žao! Hahah... evo opet se ispričavam ali stvarno ne mogu. Moram na fakultet, sigurna sam da znate kakav je studentski život pogotovo u ovom gradu. Zadržite se negdje pet minuta i već na drugo mjesto kasnite petnaest. Ali... svakako ćemo se još vidjeti”
O da bome da hoćemo. Ti si moja sljedeća žrtva i moja lovina. Još jedan mah rukom da me zapamtiš u cijelini i bježi Josipa, bježi doma.
Vratila sam se u kafić već prekosutra sa Shakespearom u ruci. Nije mi se dalo čitati jer nije bilo moje”lovine”, kako sam tada zvala dečke i muškarce koje sam htjela iskoristiti. Pila sam irsku kavu za šankom i čekala njega.
Ah, evo ga. Macane. Sjedi ti samo. OK, primjetio me, sljedeća faza, otvaranje knjige, sada čitaj, u isto vrijeme podučavaš njega o sebi i učiš Shakespeara. Hahahah, savršeno.
Tako su prolazili dani.Prolazile su knjige i predavanja. Irske kave kroz moj želudac. Uvijek me promatrao, izjedao od želje zapravo, a moje veselje je raslo i raslo. Mogla sam vidjeti kako me želi i to mi je bio dovoljan znak. Nisam zapravo znala ništa o njemu ali sam se potrudila da konobar sazna barem moje ime i prezime izgovarajući ga glasno par puta praveći se da naručujem knjige. Bio je još samo jedan dio plana.
Rukavice ćemo ostaviti za šankom. Sigurna sam da će pasti na njih. Ako ne, sutra ću smisliti nešto bolje. OK, sada pričekajmo u wcu.... minutu.... 2 minuta... Sigurno je zagrizao... još samo minuto... Izađi. Polako. Uzmi stvari, uzmi rukavice, nemoj ih ni gledati, izlazi van, uputi mu samo mali smiješak. OK, vani si pogledaj rukavice...
„TOO! Samo je jedna! HAHAH! YES!”
Sada doma i čekati poziv. A onda, dogovoriti spoj. I onda će biti moj! Samo moj! Samo na jednu noć.
Prvi spoj
Kada je Josipa dosla ispred Darijevog stana nije više imala onaj šarm slatke studentice kojoj je na pameti sto je to šugavo u državi Danskoj ili čime će se to crvi hraniti. Plan je upalio, bila je tu ispred njegovog stana kako bi nazad u vlasništvo dobila svoju zametnutu crvenu rukavicu.
„Dobit ću je. I ne samo nju.”, tako je razmišljala dok joj se glatki prst s dugim umjetnim crvenim noktom primicao zvonu.
Pozvonila je jednom kratkom,a drugi put malo duže da bude sigurna kako je čuo zvono. Čula je korak, okretanje ključa, a kada su se vrata odškrinula zapljusnuo ju je val kuhinjskih mirisa.
Pocela se smijati u sebi: „Nije valjda kuhao!?!”
Iza vrata se pojavilo ozareno Darijevo lice.
„Dobra večer Josipa! Želiš li ući?”, otvorio je širom vrata a reakciju koju je dobio nekoliko trenutaka kasnije nije bila ni slična onoj koju je očekivao. Josipa je ušla u stan, osvrnula se oko sebe i vratila pogled na njega dok je zatvarao vrata, kao da uopće nije primjetila ruže na stolu i komodama, svijeću na stolu pored postavljenog posudja za večeru i miris koji je isparavao iz mirisnih svijeća postavljenih posvuda po stanu. Ni ona nije dobila reakciju kakvu je očekivala. Očekivala je da će mu oči ispasti kad je vidi u minici i dubokom dekolteu ali na njegovo licu je mogla pročitati, pa... gotovo da je izgledalo kao razočarenje.
„Zar je slijep? Ima problema s vidom? Pa sise mi skoro vire van, a on je razočaran!”
”Ne svidjao joj se. Pa u čemu sam pogriješio. Ruže, svijeće, večera! Što fali?? Ah... žene! Ali nema veze... Ako treba, zvijezde ću joj skinuti.”
„Skuhao sam nam večeru. Rižoto sa škampima. Evo, možeš sjesti pa ću poslužiti”, uhvatio joj je kaput i objesio ga na vješalicu pored vrata. Ona je i dalje stajala na istom mjestu i promatrala: „Hm, nisi gladna? Ne voliš škampe? Želiš li nešto drugo?”
Josipa se zavodljivo nasmiješila i stavila kažiprst u usta, pocuclala ga i izvadila te rekla: „Da, želim nešto drugo.”
„Što? Reci! Ako mogu, skuhat ću nabrzaka!”, krenuo je prema kuhinji.
„NE! Stani. Ne smije biti brzo. Mora biti polako...”, rekla je zavodničkim glasom i desnom rukom skinula svilenu tkaninu s lijevog ramena: „Polako... Nekad jače, nekad.... još jače”, ogolila je i drugo rame.
Dario ju je zbunjeno gledao: „Hmmm... ovaj... a.... večera?”
„O budalo”, uzdahnula je, a zatim ga zaskočila, strastveno poljubila i počela mu otkopčavati hlače.
Uhvatio joj je ruke i malo je odmaknuo: „Hej! Pa stani malo.. ovaj... ovo baš i nije način na koji sam htio početi...”
I ona se odmaknula, sagnula i počela otkopčavati čizme do koljena. „A na koji si način, mišiću, htio početi? S večerom? Mali, nemam ja vremena za to... Počeli bi s večerom? I što onda? Malo se ljubili, pa pili crno vino, pogledavali, smijuckali? I gdje bi nas to dovelo mišiću?”, opet mu se primaknula i uhvatila ga za međunožje : „Tamo gdje možemo biti u roku od 5 minuta. Hajde... nemojmo gubiti vrijeme...”, kleknula je i ponovno mu počela otkopčavati hlače.
Dario je stajao zbunjen i u nevjerici. Kada mu je došlo do glave da mu opet otkopčava hlače, uhvatio ju je za ruke i podigao. Pogledao ju je u oči i prisječao se svojih maštarija : „Izgleda da nisi ono što sam očekivao...” Krenuo je prema vratima i otvorio ih: „Molim te, otidji”
„Neću jebeno otiči! Što si očekivao? Malu, nevinu curicu željnu cvijeća i svijeća? Želim se poševiti! Na šta sam ja gubila vrijeme!? Čamila u onom prokletom kafiću da bi mi ti rekao NE? HA! Slušaj mali, ja ne odustajem tako lako!”, izgovarala je s isprepletenim smiješkom i ljutnjom na usnama: „Dodji tu i poševi me!”
Kako bi smanjio informiranost susjeda Dario je zatvorio vrata. Gledao ju je. Bila je privlačna, čak i ovakvoj odjeci u kojoj je nije navikao gledati, ni u kojoj je nikada nije zamišljao. Imala je predivne noge... I bile su sada tu pred njim, nudile su mu se. Štoviše, bilo mu je i naredjeno da ih dodirne. Ali, jednostavno nije mogao: „Ne želim to! Ovo nije način na koji želim biti s tobom! Molim te, izadji van!”
Josipa nije tako lako odustajala. Mislila je da će dobiti ono što želi jednostavnim naredbama ali vidjela je da mu zaista mora dati ono što želi kako bi i ona dobila ono što želi: „Žao mi je. Pretjerala sam. Samo, jako mi se svidjaš, a toliko smo dana proveli... u gledanju, da jednostavno ne mogu dočekati da te dotaknem. Molim te, dopusti mi samo to”, primakla mu se po treći puta ali sada više nije bila ona nametljiva djevojka. Opet je bila djevojče koje je toliko želio i za kojim je žudio. Nježno, nespretno, slatko. Približio se i on njoj. Dotaknuo joj je lice, a ona je njega zagrlila. Usnice su im se dotaknule i jezici isprepleli. Milovao ju je po licu i ledjima, ljubio joj je obraze, vijeđe, obrve. Osjetila je da ga je napalila. Ljubeći su se primicali spavaćoj sobi. Ovo je sve više djelovalo na Darijevu maštariju.Položio ju je na krevet i nježno milovao grudi. Ona ga je potaknula da se okrene na leđa i sjela na njega.
„A sada... e vidiš SADA mogu otići!”, naglo se je digla, i istrčala iz spavaće sobe. Bila je to njena osveta za ono „Ne” koje je dobila prije par minuta. Njemu je bilo dosta. Digao se i on i potrčao za njom. Uhvatio ju je za ruku dok je uzimala čizme i kaput.
„Ne ideš nigdje! Sada ne! Što si htjela to ćeš i dobiti!”, povukao ju je za ruku prema spavačoj sobi.
„NE! Pusti me želim ići!”, počela se panično otimati.
Bio je ljut. Jako ljut. U njemu je nešto puklo. Nije mogao izdržati ovakvo zadirkivanje i iskorištavanje.
„Ne ideš ti nigdje! Ne prije nego što dobiješ ono što si htjela.“
Oči su mu gorjele dok ju je vukao prema sobi. Uzaludno se otimala ali njegov stisak je bio čeličan. Gurnu ju je na krevet i prije nego što se snašla već je ležao na njoj i rukom joj skidao čipkaste tange ali sa prevelikom silom. Gačice su se raspale, ruke su joj bile čvrsto prikovane za krevet, minica zadignuta. Htjela je vrištati ali nije smogla snage. Mozak joj se isključio nije osjetila ništa. Čak ni njega kako prodire u nju.
Što želimo?
Ne mogu reći da me je silovao. Samo mi je dao ono što želim, zar ne? Nisam ga nikada optuživala, nikada mu nisam rekla ni riječi. Nakon što je bilo gotovo samo sam se digla, obukla, i otišla. Pokušao mi je reći da mu je žao ali nisam trebala čuti te riječi da znam kako mu je žao. On nije bio taj tip koji bi to učinio iz čistog mira, užitka ili zato jer je očajan. Navela sam ga. Ali ja sam to ustvari i htjela, zar ne? Htjela sam da vodimo ljubav. I vodili smo. To NIJE bilo silovanje. Samo sam dobila što sam htjela. Ponekad ne razmišljamo o tome što ćemo kako dobiti i tko će u tome nastradati. A kada se dogodi nama počnemo razmišljati o tome kako ćemo nešto dobiti. Ali... ja nisam nastradala. Ja sam samo dobila ono što sam i htjela.
Zar ne?
Post je objavljen 06.07.2006. u 13:16 sati.