Dopustio joj je da sest mjeseci gaji novi zivot u sebi....sest mjeseci da taj zivot stvara u svom sitnom tijelu...da se nada...sprema...raduje...
a onda to tako grubo i prokleto oduzeo u trenu....Sta je ona tako lose uradila---gdje u zivotu je tako mnogo zgrijesila da mora isplatiti na ovaj nacin...a tako je bila srecna kad je saznala....prvi put kad je cula...da je trudna...neprestano sam joj govorila da zelim da ima curicu...a ona se smijala...koliko smo samo puta pricale o odjecici...sobi...stvarima...imenima...a sada....to vise ne postoji...pluca nisu dovoljno razvijena...nije mogla da prezivi...a bila je curica...rodena tri mjeseca prije vremena...nisu mogli nista uciniti za nju....glavica joj kao moj dlan..
Nije htjela da je vidi...dopustila je bolnici da je sahrane...pustili su je kuci...gdje se pravi kao da se nista nije desilo...Kako da joj pomognem? Sta da joj kazem....zelim da place...zelim da osjeti bol...da je ne krije...jer puknut ce na kraju...plasim se da ce sada unistiti svoj zivot....da ce joj sve biti svejedno...zelim joj reci koliko je volim...da ce sve biti u redu...da postoje razlozi za stvari sto se dese...ali na koji nacin da to kazem....kako da kazem kad ni sama u to ne vjerujem...Kakav razlog je postojao za to??? Kakav izgovor Bog ima za ovo sto joj je ucinio???? Placem za obje...nemogu se smiriti....svih ovih jedanaest godina sto je znam....kroz sve smo prosle...a sada..na koji nacin da joj pomognem??? Plasim se da ce kriviti sebe...da ce misliti da je ovo, ili da nije ono....mozda bi....ali mozda ne postoji...nije kriva... kriv je samo Bog....jer jedino on ima hrabrosti uciniti nesto tako zlobno....i vise ne vjerujem....ne vjerujem da postoji...jer zasto bi.... zasto, kad se sve oko mene raspada....zeljela bi da mi da samo jedan mali znak da postoji...nesto jednostavno...samo da mi dopusti da opet vjerujem u njega...ovako...jednostavno ne mogu...i ne zelim...bila sam tako srecna za nju...zivot joj je tako lijepo isao...napokon sam bila zahvalna sto joj se Bog osmijesio...sto joj je pruzio ljepotu zivota...a nisam bila svjesna da joj se samo podrugivao...odlucila je ime, mada nije bilo po vjeri...nije joj bilo vazno jer oduvijek je htjela da joj se cerkica tako zove....ARIJANA....bila bi tako mnogo voljena....samo da je Bog se malo smilovao...na jednu neduznu zenu...sto od zivota samo trazi mrvicu srece...koju u svojih 27 godina jos nikada nije dobila...
Post je objavljen 05.07.2006. u 08:48 sati.