Čekajući tako da počne to polufinale, pomislio sam kako bi bilo dobro da je bar jedna od te četiri preostale ekipe naša zemljica Hrvatska. Zemlja puna znalaca i majstora lopti, (koji su većinom i majstori lopata) koji se ne pitaju puno zbog čega smo tako ludi za nogometnom i za igrama koje se svode na nju, nego im je samo bitno kako progurati loptast predmet kroz pravokutni okvir zaboden u zemlju. Sve im je jasno, sami se odnekuda spuštaju i skupljaju, malo se gledaju, pa rastrče, raspale, potuku, ožedne i probuše loptu. Suviše prosto. Ne i za jednog prosječnoga Hrvata. Petogodišnjaka. Tridesetpetogodišnjaka. Postoji nešto što se zove zadovoljstvo, nadjačavanje prirodnog zakona u kumstvu s silom protivnika, i sreća kad vidiš da je prošla, ušla. Samo za taj osjećaj! I ne zamjeram onima koji ne uživaju u tome, neka samo poštuju svetost u umjetnosti nogometa, jer duh iz lopte koja leti prema mreži, duh je čovjeka koji je dao sve. Da pobjeti i zavlada. Jer tako je dobro kad si na Vlasti, a Vlasta je bogata i Vlasta te časti...No no no no nogomet! I sigurno mi znamo dati duha lopti isto kao i gali, švabe ili žapci...ali u tome uživamo samo za sebe.
Manki, 84'...
Još samo šest do kraja plus sudački dodatak!!!!! Ma dosta s tim jebote patak...
Post je objavljen 04.07.2006. u 20:18 sati.