Marketing
Naš zadatak
I tako je prošlo tri mjeseca... U ta tri mjeseca mi se smo se izvježbali za najvažniji pothvat. I prvi, k tom. Tako smo stigli do prosinca. Mjeseca darivanja. Razmišljala sam što da poklonim svojim prijateljima. Spatt bih mogla kupiti malu ribicu, Felidae bi se vjerovatno svidjela knjiga o teleportiranju, Nori kristalnog anđelčića (vidjela sam kako slini za njim kroz izlog), Tobeyu ću kupiti cijelu kolekciju Supermana (prema njemu uči načine lupinga u zraku)... Za Joshuu ne znam. Rijetko kad izražava svoje želje. A Hellu ću odvesti na noćno skijanje s mojim roditeljima. To joj je jedna od najvećih želja. 
U školi se organizira tulum na Novu godinu. Nadam se da Nadja neće biti tamo da ne raznese još nekoga... 
Za dva dana; 23. 12. idemo u šumu. Probat ćemo doći do jezera neozlijeđeni. Ako ne uspijemo, nema problema. Onda Joshua neće morati u vodu koja je vjerovatno -12 stupnjeva. Ali bih rado da dođemo... 
Joshua mi je s vremenom postao sve mrskiji. Svaki put kad nešto kažem mi spusti. Ima patetične izgovore kada se moramo naći da vježbamo, a vani snježi ili pada kiša. Kao: "baka mi je bolesna, moram se za nju brinuti" ili "upravo sam se okupao, pa se ne želim opet zaprljati". Ajme idiota. Dao Bog da došli do tog jezera, ako se Joshua uopće pojavi.
***
Ah, došao je i taj dan. 23.12. To jutro sam se vukla po kući kao da imam sidro privezano za noge. Popodne sam jedva taknula svoje lasagne, a navečer sam već ozbiljno jela svoju kosu. Tata i mama su se samo pogledavali, ali su kroz ova tri mjeseca naučili da je bolje da me ništa ne pitaju. I tako:
-Mama, idem kod Helle!!-zaderala sam se već na vratima. -Čekaj, čekaj, čekaj!! Kud ćeš sad u ove sate kod Helene? Ha?-pitala me strogim glasom. -Pa, pa... Pa jučer sam ti rekla. Nazovem te, dođem brzo!-povikala sam trčeći već kroz dvorište. Vani je lagano snježilo i osjetio se miris kestena. -Pa 'di si ti?! Čekam te već dobrih... 7 minuta!-rekla je Hella pogledavajući na sat. -Sorry, mama me zadržala.-pocrvenila sam. -Možemo krenuti? -Još pitaš, ovi će poludjeti, čekaju nas kod šume.-rekla je Hella nervoznim glasom. Tiho smo koračale kroz snijeg nadajući se da će sve dobro proć'. Već iz daljine sam vidjela Spattinu žarkocrvenu kosu posutu snijegom i vjerovatno ostalu ekipu. -Evo nas.-prošaptala je Nora pogledavajući na šumu. Stajali smo na rubu Ravenhooda (lomljive šume). Čak je i Joshua ovdje. Treba mu uručiti medalju zato jer se pojavio. -Pa, bolje da...da krenemo.-promucao je Tobey. Svi smo kimnuli glavom i zakoračili u šumu. Pri samom ulazu u šumu, zažmirila sam oči jer sam svaki tren očekivala one ptičurine. Ali ništa. Sve je bilo pusto. Još nismo ušli u područje lomljenja... Čula sam neko pucketanje. Tobey je negdje iza mene progutao slinu. Pucketanje se širilo. Svi smo se skupili i pripremili se za napad. Ali je iz šume došepesao neki starac s puškom u ruci. -Ne možete dalje!
Post je objavljen 04.07.2006. u 15:00 sati.